Od srca do srca

Nisam preterano društvena osoba. Moja bivša svekrva imala je objašnjenje, da je to tako jer sam ćerka jedinica, i da sam odrasla u porodici u kojoj je sve bilo po pravilima. Moj tata nije dovodio kući cirkuske trupe, kao neki, odrasla sam u mirnoj i poštenoj porodici, savim dobro sam socijalizovana i okružena ljubavlju ali to nije tema.

Naučila sam da delim sa onima koji imaju manje od mene. Drugarici iz razreda sam dala svoj kaput, koji ne nosim jer imam drugi, još u vreme davnih dana osnovne škole. Bila je mirna i povučena, svesna materijalnog stanja svoje porodice. Nije ga tražila. Mene je žuljalo što ja imam dva kaputa a ona je u tankoj jakni. Spakovala sam kaput u kesu, informisala roditelje o svom naumu i odnela joj. Možda joj se nije sviđao ali je zima dolazila. Nosila ga je nekako ponosno... Ili je samo meni tako izgledalo. Srce mi je bilo na mestu jer joj nije hladno. Taj kaput od tvida.. Imao je belu, čokoladnu i tirkiznu nit u tkanju. Nije bio ništa posebno. Posebne su bile njene oči tužne srne, devojčice koja je naučila da više nema nego ima. 

Nekih kasnijih godina, muž, ćerka i ja smo živeli u iznajmljenom stanu. Hranu koja bi nam pretekla, kad siti i besni neće da pojedu, pakovala sam u kutiju i nosila da okačim pored kontejnera. Slučajno, srela sam deku na biciklu koji je prilazio kontejnerima na parkingu. Pilav je bio u kutiji, sećam se. Pitala sam ga da li želi. "Gladna usta ne biraju", rekao je tiho. Bez reči sam mu pružila kutiju i uzeo je, seo na bicikl i otišao svojim putem. Još puno puta sam ga sretala. Nekada bih otišla do prodavnice, kupila mu nešto hrane, sapun, mleko... Voleo je kiselo mleko. Eto, ne sećam mu se lika, ali se sećam da je voleo kiselo mleko. Na  kasi sam, umesto sitnog kusura, uzela čokoladnu bananicu. Te sreće kad je pronašao u kesi!!! Pa, takvu radost treba doživeti! Od tih dana ostala mi je manija skupljanja plastičnih kutija. Deka je rado jeo i moj pasulj, koji nikad nije bio sjajan, i uzimao garderobu koju je moj muž odbacivao kao višak. Ne znam ni kako se zvao. Znam samo koliko se radovao kad me vidi, i koliko je meni bilo puno srce njegove radosti. Odselili smo se iz tog kraja i zaboravila sam te naše susrete. Nadam se da mi nije zamerio zbog pasulja koji stvarno nije bio za pohvalu.

Ćerku sam naučila da podeli. Da igračke ili knjige koje je prerasla, pokloni mlađima, kao i garderobu ili prerasle rolere, bicikl, bojice. Sama bi odlučila kada je momenat da se oprosti od onoga što joj više ne treba, i prosledi dalje. Uzela bi kesu i sama odvojila ono što želi da pokloni, pa bi dodale i neki slatkiš i crtež. Dugo bi zatim pričale, kako je lutka ova ili meda onaj nastavio život u drugoj porodici, u zagrljaju nepoznatog deteta. To smatram najlepšim darom, što sam joj probudila svest da uvek može da se podeli ma koliko malo imala i da samo sreća raste kad se deli.

Ovih godina, na Vračaru srećem jednu baku koja je ostala sama sa dve unuke. Videla sam decu, kaže da su dobre i vredne, da lepo uče i da su dobre ali gladne. Ugrizem se za usnu, da ne zaplačem, jer me takav susret pomeri iz ose. Pre neki dan idem sa Kalenić pijace i sretnem baku blizu hrama. Prišla je da me pita kako sam, lica orošenog znojem jer je na suncu bilo pakleno. Sele smo na klupu u hladu da mi priča kako su obe devojčice donele odličan uspeh na kraju godine. Da me pita kako je moja ćerka (sličnih su godina), kako mi je na poslu, kako podnosim vrućinu... Oprale smo breskve, sedele na klupi i jele ih zajedno. Ostatak iz kese ponela je deci, naravno. Uvek mi kaže da sam dobra i lepa i da će Bog nagraditi moju dobrotu. Ne vredi da se ubeđujemo ko u šta veruje. Ne treba mi nagrada. Kad je sretnem sa decom i vidim koliko su mile, to je jedina prava nagrada.

Zašto sve ovo pišem? Zato što sam srećna kao školjka na dnu mora... Tako to kaže meni poseban čovek. Poseban je po mnogo čemu dobrom i lepom a najviše po čistoti svog srca. Izvukla sam osmeh šalterskoj službenici u pošti. Slala sam knjigu jednoj čitateljki, međutim, knjiga mi se vratila jer je teta na šalteru obrnula pošiljaoca i primaoca. Ništa strašno, nikakva šteta nije napravljena, ali se žena toliko iznervirala kad sam joj juče ispričala, da samo što nije plakala. Izvinjenja, platiće sve, ma nema potrebe.. Ispričala sam joj samo zato što sam juče slala drugu poštu pa smo se videle. Jutros sam opet bila kod nje na šalteru. Prepala se, valjda je mislila da ću da se žalim upravnici, ko zna šta joj je prošlo kroz glavu. Nasmejala sam se i poklonila joj knjigu. Greše svi koji rade, a ona je u toj pošti godinama, u uvek je ljubazna i fina i zaslužila je poklon od srca. Njen osmeh i radost, kad je proturila ruku ispod šalterskog stakla da uzme knjigu, pa nema para na ovoj planeti koje to mogu da kupe! Pozdravila sam je i otišla iz pošte posle par sekundi. Radost se multiplikovala svugde oko mene.

Eto... Zato sam srećna kao školjka na dnu mora. Zato što sam nekog obradovala i zato što je mene neko opet obradovao. Nema vrednijeg poklona od onoga što nađe put od srca do srca.






Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX