Od keksića do besnog momčića, korak je

Koliko vaspitanje i primarna porodica utiču na razvoj deteta, svakog dana je očigledno i svi se sa tim susrećemo. Ono što mene fascinira je sindrom prezaštićivanja koji se iz detinjstva produžio u nedogled i mnogima glavobolju pravi.

Kad bi dete zapištalo, mama bi dala mleka ili keks ili nešto što bi smirilo vrisku malog besnuljka. N puta ponovnljeno postalo bi obrazac ponašanja. I dalje tvrdim da se deca ljubavlju ne mogu razmaziti i da tu u pitanju nije ljubav, ali posledica je razmaženo dete. Mali drekavac koji je sam skapirao kako da manipuliše drugima, i nastavlja da raste u takvom sistemu spojenih sudova. Zašto roditelj, na prvom mestu majka, popušta i ne rešava problem nego posledicu, to je posebna priča. Uglavnom, sistem funkcioniše. Dete pišti, mama vadi keksić, dete se smiri dok se opet ne seti omiljene igre "Kako iscediti mamu". Dete je srećno jer je postiglo cilj, mama je srećna jer je dete srećno i ubrzo kreće novi krug. 

Sreća je relativna kategorija. Ova igra, koja dete silno zabavlja a mama svesno na nju pristaje, dobija potpuno novu dimenziju kad dete poraste. Dokle god mama pristaje, igraće se. Kad se mama bude umorila, dete će da nađe partnera/partnerku tj. osobu koja će igru da nastavi. Zavoleće se, partner neće uvek uspeti da udovolji detetu koje kmeči, ali će da se trudi. U nekom trenutku, umoriće se, ali će i dalje da nudi keksić čim čuje taj tužni glasić. Stići će podmladak, pa više neće biti vremena ni prostora da se ovakvim hirovima udovoljava. Veliko dete će se setiti mame i zanimljive igre. Mama će se obradovati, srećna što sin hoće da se opet igraju. 

Ono "Ali..." koje kvari mnoge igre, pokvariće i ovu. Mamino dete je poraslo i keksić više ne radi posao. Prohtevi rastu, i obično su korak iznad maminih mogućnosti. Nismo platili struju pola godine... Mama uskače. Nemamo za more ali baš nam se ide, znaš mama, to je zbog bebe... Mama piše čekove. I auto nešto štuca... Mama pozajmljuje, samo da je njen sin srećan jer ona ga voli, on je njeno dete, ona će da se žrtvuje... Opa! Tu smo! Mamina žrtva prevazilazi njene mogućnosti. Malo lenjo i neodgovorno dete izraslo je u veliko lenjo i neodgovorno dete, koje zna da će neko da uskoči i reši problem, čim dovoljno glasno zapišti. Za to vreme, porodica koju je stvorio, snalazi se da preživi kako zna i ume. Dok se tata bori za svoj keksić, njegova žena je već toliko distancirana da lj od ljubavi nije ostalo. Počinju svađe, pretnje razvodom, pravljenjem od blata, pogrdne reči, uvrede... Njihovo dete raste i pišti, željno uskraćene mu pažnje. Mama vadi keksić i istorija se ponavlja.

Zašto ovo pišem? Zato što mi se javlja sve više parova (i rastavljenih) sa ovim problemom. "Da se njegova mama ne meša, mi bismo živeli normalno.. Ona/on je nevaspitan, razmažen, neodgovoran i lenj...". Što ste pristali na partnera čije igre ne želite da pratite? Detinjstvo odrasle osobe ne možemo da menjamo. Uverenja i navike nastale u ranoj mladosti teško se popravljaju i to samo ako neko sam odluči da ih menja, ne zbog nas nego zbog sebe. Ljubav i strast se potroše, oko druge godišnjice braka, problemi se množe geometrijskom progresijom, nezadovoljstvo poprima neslućene razmere i svi su u đavoljem kolu. Mlada supruga sa bebom ide na sve duže vikende kod svojih, jer je on lenj, neće da radi, neće tanjir da skloni za sobom, neće sa detetom da provodi vreme, nema ga nikad.. Ona je nezadovoljna kao žena i kao supruga, on besni jer mamin keksić više nije dovoljan da zadovolji njegovu večitu glad za keksom, beba raste bez da ju je neko pitao da li želi takvu porodicu. Nezadovoljstvo se pokušava rešiti još jednom bebom i kola na nizbrdici dobijaju neverovatno ubrzanje ka presudi za razvod braka.

Manipulacija osećanjima onih za koje znamo da nas vole (da li po ličnom izboru, npr. bračni partner) ili bezuslovno (roditelji i naša deca) uvek je rado upražnjavan sport u narodu. Svi sve znaju, svi su kao svega svesni, i da nije dobro i kakvu štetu prave deci (koja rastu u iste tavke ljude) ali se uporno drže svojih izgovora i zona komfora. Opasan je taj keksić, znate. Mnogo je lakše tako, nahraniti glad kao posledicu detetove želje za nečim ili potrebe za ljubavlju, nego se zagnjuriti u to šta dete ustvari želi da nam kaže, čega je zaista gladno. Da li je to ljubav, pažnja, igra, strah od napuštanja ili jednostavno igra koja uvek daje dobar rezultat, svako mora sam da otkrije, ukoliko time želi da se bavi. Ukoliko ne želi, pa, keksić završava posao. Usta su puna keksa a šta ćemo sa emotivnom gladi? To će se rešiti samo, ili će patuljci na jednorozima da srede stvar. Keks po keks i eto problema koji kasnije ruši brakove postavljene na staklene noge. 

Ovo je priča o učenju odgovornosti, od mladih dana. Setite se toga, kad posegnete za keksićem, i koliko godina kasnije taj keksić može da napravi problema. Izgleda naivno a nije. Keksić neće nahraniti emotivnu glad deteta, samo će privremeno da reši plač kao posledicu. Ljubavi ne treba da fali ali oprezno sa keksićem zbog šećera, karijesa, samostalnosti, manipulacija, odgovornosti i mnogih odnosa u budućnosti. Danas keks, sutra će poželeti da mu Mesec sa neba skinete... Kraja nema, sve dok i mama i dete pristaju na igru, samo što su (sa godinama) detetove želje sve komplikovanije, bes sve veći a keksić preraste u evrić...Ili mnogo njih.










Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX