Tridesetioktobardvehiljadešesnaeste


Nedeljno jutro. 
Prespavano. Podne je prošlo a ja, još uvek u gaćama, pijem kafu. Retki i dragoceni trenuci mira nauče te da uživaš u svakoj sekundi. Danas nema obaveznog programa. Anarhija totalna.


Danas nema pranja veša ni sudova, peglanja, usisavanja, pregledanja domaćih, ispitivanja istorije. Hedonizam, level Pro. Ako će planeta da stane zato što ja danas odmaram, neka stane. Prilično sam istrošila baterije i baš mi prija mirovanje i neaktivnost. Za razliku od mene, lenčuge, moja mama je i jutros ustala u pola 5. Da nešto ne preskoči da uradi... Loše mi je od tog nametanja krivice, eto ja ovako a ti tako. Svako neka živi u skladu sa svojim željama i mogućnostima. Makar nedeljom. U 12:30 ona i deda su već zahrkali. Kao svako lepo vaspitano dete, pozvala sam da pitam kako su, i naletela na minu jer su već zadremali. Kakogod okreneš, danas sam bad lazy girl.

U to ime, ni ručak neću da pravim. Oslobodila sam se danas svih okova i moranja. Ćerka je još u pidžami i igra se sa mobilnim, bleji u plafon, peva. Kaže, kasnije će da završi učenje, sada joj ovako prija. Sve to ne bi bilo neobično ni prvi put da nije jedne male razlike: ovaj put, ne grize me savest što ne radim baš ništa. Ne reaguje, kao da je i ona uzela slobodan dan, da se od mene odmori. Svira muzika a čuje se mir i spokoj i blaženstvo dana kada sam, privremeno, ukinula sve obaveze.

Ručak je najprostiji moguć. Osmislio ga je visoki datum i plata koja nije još isplaćena. Njegovo Veličanstvo krompir danas će biti u ulozi obroka. Nema stomak prozor, pa da se vidi čime je napunjen. U pitanju je jelo koje je Poseban nazvao Armunike. Krompir koji, kada se ispeče, liči na male harmonike. Krompir se dobro opere i zareže skoro do kraja, praktično da se komadi drže samo na tankom sloju i ljusci. Posoli se, premaže mašću i peče u rerni.


Kao sve staromodne domaćice, u kući uvek moram da imam brašno, krompir i mast, baš za ovakve dane, kad me mrzi i do prodavnice da odem. Dok se peče, razmišljam koliko sam mimo sveta. Koliko se radujem što moja knjiga nije na Sajmu knjiga i što ne moram da pričam svima kako umirem od sreće kad odem na Sajam knjiga. Meni je sajam kad imam para pa idem po knjižarama. I Nova godina mi je kad god sam sa prijateljima, posle ponoći. Ponekad mi je žao što ljudi ne mogu da se opuste i budu ono što jesu, jer moraju da budu ono što drugi od njih očekuju. Od mene više niko ništa spektakularno ne očekuje. Zato uživam u tome da ništa ne moram, a ono što volim radim zbog drage Sebe. 

Vratiću se na armunike. Jedu se direktno iz tepsije. Prstima. Ništa tanjir i escajg. Uz njih se ne pravi ništa drugo, jer sve to drugo ostane za sutra zato što su armunike prva liga. Danas će svako da zaduži po glavicu luka u ruku i prijatno. Sav sport biće pranje tepsije.

Nerviram se i gladna sam. Uključila sam ringlu umesto rerne, pa ručak kasni. To je taj nivo bezmozga danas.. Ovako to izgleda sada (ipak ću da perem tanjire)




Toliko od mene i kuvanja danas. Vraćam se u svet svoje mašte i novih ideja. Nedelja se troši neuporedivo brže nego ostali dani...

Comments

  1. Lepo zvuče te tvoje nove godine... ali baš lepo. Isto kao i ove armunike, dođe mi da ovoga časa uključim rernu.
    Samo me mrzi da silazim u prizemlje po krompir ;)

    ReplyDelete
  2. Ju, moram ovo da probam, obožam krompir iz rerne, ovo mora da je odlično. hvala za recept.

    ReplyDelete
  3. samo ti ladi mudanca. zasluzila si

    ReplyDelete
  4. Pa da, sutra će opet na žar :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX