Dragi dnevniče (2)...

Posle 10 sati provedenih za kompanijskim računarom, krenula sam kući. Pred očima su mi iskakale iskre, boleo me zrak slabog jesenjeg sunca u očima a i pošteno sam se načekala željenog autobusa. Dovukla se neka konzerva na točkovima. Kasnije je postalo diskutabilno da li uopšte ima sve točkove.

Da se razumemo, ne kukam. Neki ne rade pa nemaju problem sa vraćanjem sa posla. Na primer, moja prijateljica koja nije zaposlena, nikako ne stiže da se vidimo. Manikir, masaža, decu u školu, decu iz škole, mužu pravi sufle, ide na jogu, na pijaci je redovna izjutra, još stigne i da trči i da mene kritikuje kako i zašto ja ne stižem. Sa olakšanjem sam primetila da, od svega toga što ona mora a ja ne stižem, imam sreću što ne moram mužu da pravim sufle. Šnenokle umem ali sufle ne. Dobro sam prošla, u svakom smislu. Moj radni dan traje desetak sati samo što se obaveza na poslu tiče. Kad na to dodam one majčinske obaveze i poslove, pa one ukućanske, pa domaćičke, vidim da mi svakodnevno nedostaje oko 4 sata koje bih mogla da posvetim sebi, frizeraju, čorbicama od tek izrendane japanske jabuke i sličnom. Šta da radim, niko nije savršen pa ni ja, iako sam se jutros probudila sa idejom da budem savršena ali obaveze su me opet pregazile.

Autobus je stigao posle skoro pola sata čekanja i pulsirajuće glavobolje. Neki fini svet unutra, kao da su kolektivno pošli u svečare na isto mesto, ili bar promociju jorgana i šerpi u kafančetu u mom kraju. Iz pravca vozača širi se zvuk krajiških borbenih pesama. Par onduliranih dobrodržećih gospođa u ranim sedamdesetim godinama, par manje doteranih bakica sa kolicima za pijacu, deca koja se vraćaju iz popodnevne smene u zemunskim srednjim školama, gospodin sa buketom cveća. Vreme: oko 19h, mesto dešavanja: duža autobuska linija kroz Novi Beograd. Do mene gospođa mojih godina, sa puno novca investiranog u plastične dodatke po sebi. Držimo se za istu šipku i razmišljam u sebi... Eto, ona je dama, pa se vozi busom. Šminka joj je sveže aplicirana, sva je mirišljava a ne kao ja udinstana jer sam pre 11 sati izašla iz kuće, nokti savršeni. Plastični, kao kašičice za sladoled, ovi moji naturalni pored njih izgledali su stvarno katastrofalno. Iz uživanja u laganoj vožnji pomerio me momak koji je ustao, i ispred mene se ukazalo slobodno mesto za sedenje. Ultimat fight je počeo. Masa se ustalasala. Mnogo zainteresovanih a prazno mesto baš ispred mene. Nije mi do sedenja ali me zanima ko će se izboriti. Gospođa sa veštačkim noktima me gura ali ja sam postojana kano klisurina, ne može ni da me pomeri. Stariji gospodin sa cvećem preskače bake sa pijačnim kolicima i u troskoku se baca ka slobodnom mestu. Dve gimnazijalke, takođe. Ko bi rekao da su svi tako puni snage. Da su se za sebe, u životu, borili kao za to mesto, ko zna dokle bi dogurali...

Delić sekunde je odlučio da se gospodin sa cvećem nađe na slobodnom mestu. Taj pobednički osmeh, kao da je dobio 7 na Lotou, pa to nema cenu! Utom autobus prestaje da se kreće lagano, prosto leti! Poleteše i bake i kolica i rasu se neki paradajz, kao da smo u paralelni Univerzum uleteli. Zahučalo je nešto jako glasno a uplašena dama me upitala šta to bi? "Probijamo zvučni zid, gospođo, zbog velike brzine" - rekoh. Znam, nije lepo, ali kakvo je pitanje takav je i odgovor. Možda se i dezintegrišemo pa priča o nama stigne u Dnevnik, nikad se ne zna. 

Pobednik koji sedi pitao me je gde je zemunska pošta. Ohoho, gospodine, pa Vi ste skroz promašili i u pogrešnom smeru ste otišli... Šta ima veze, objasnio mi je, kad već sedim i besplatno se vozim, meni se ne žuri, reče i razvuče onaj pobednički osmeh. Izašla sam iz autobusa i razmišljala o toj jednostavnoj mudrosti: kad ne žuriš, stigneš da uživaš i u sitnim radostima kao što je osvojeno prazno mesto u autobusu. Da pogledaš svet oko sebe, da primetiš ljude, pokrete.. Snaga me je izdavala lagano, dugotrajan radni dan me je potrošio toliko da sam morala da do kuće idem polako. Videh devojčicu koja uči da hoda, dok je tata pridržava. I koliko je poraslo drvo koje pamtim kad je bilo kao ruka tanko. Lepotu jeseni koja polako osvaja moj grad. Umor i nervoza su nestajali kako je uživanje u laganoj šetnji do kuće raslo. U pravu je onaj deka. Smanji gas i uživaj u trenutku, sad i ovde. Ne misli na juče ni na sutra. Samo na sad i ovde. I oseti kako te mir grli i smiruje. Život nije trka.





Comments

  1. moja draga, zivot mozda nije zamisljen kao trka, ali jeste trka.




    Malkice zavidim toj tvojoj sto za sve ima vremena. Nista ne radi, a ima para.

    ReplyDelete
  2. divan tekst..meni najlepsi do sada ..i dirljiv i uzasno duhovit..

    ReplyDelete
  3. Kakav bogat unutrasnji zivot. To nema cenu Sanja! Bravo!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX