Dve priče
Živeli smo u Šumicama, tihom i mirnom kraju
Beograda, idealnom za tek venčani par. Imala sam komplikovanu trudnoću i svaki stres mi je izazivao skokove
pritiska i šećera, koji su morali da budu pod lekarskim nadzorom.
U gostima su nam bili njegova sestra i zet. Njih
dvojica su se napili kao životinje. Gosti su otišli, a moj tadašnji muž je produžio po novu
turu alkohola. Tresla sam se koliko mi je bilo loše. Naišla je prijateljica,
takođe trudna. Našla me na podu, izmerila mi pritisak i bukvalno me
uterala u svoj auto. Za par minuta bila sam na hitnom prijemu u bolnici u kojoj
sam vodila trudnoću. Isključila sam telefon. Da
me ne nađe. Da mu glas više ne čujem. Da ne umrem od stida ako me roditelji
pozovu. Beba i ja smo bile na sigurnom. Bila sam smirena, pod sedativima,
infuzijom privezana za život.
Tek na otpustu sam saznala da smo i beba i ja te
noći bile na granici smrti. Vratile smo se. Ne zbog njega nego zbog nas. I tada,
i mnogo puta kasnije, rekao mi je da sam to sama sebi napravila. I taj put, i
mnogo drugih, njegova odgovornost nije postojala. Ja sam bila loša a on dobar.
Što je najgore, počela sam da verujem da je tako. Razveli smo se mnogo godina kasnije, i opet sam preživela.
"Kakva je to boja šampanj?" - upitao me je
pospano.
"Sećaš li se Bobinog Punta?" - jedva se setih
referentnog objekta za poređenje.
"Onog crvenog?" - rekao je, pogleda već uperenog u
san.
Uzdahnula sam glasno. Muški i ženski mozak
definitivno različito funkcionišu.
"Znaš li ti, uopšte, koje je boje šampanjac?" - već
sam se rasanila, pa da zeca isteramo na čistinu.
"Pa, onako žuto. Nekako je srebrnkasto".
"Ako je srebrnkasto nije šampanj. To su različite
boje. Nemaju veze sa Bobinim starim autom koji nije bio crvene boje" -
zaključujem da je lakše da se predam bez borbe, svanuće a do šampanj boje nećemo
stići.
"Sećaš se kako nam je taj Punto stao ispred Novog
Sada, jer smo ostali bez goriva?" - rekao je dok se valjao po mojoj strani
kreveta.
Ne sećam se, spava mi se, krećem da operem zube ali
me hvata za ruku. Da ostanem. Sve više mi se spava.
"To nam se desilo sa onim crvenim. Nemaš
pojma."
Mazno me vuče me ka sebi. Moj čovek, koji me voli i poštuje, kog volim i poštujem.
"Nemam pojma ali imam tebe".
Ritmično disanje i ubrzo zajednički tuš. Polu mrak spavaće sobe
bio je boje kasnog beogradskog leta. Moja ćerka je mirno spavala u drugoj sobi. Veče nije mirisalo na rakove i školjke, već
na paprike koje je neka komšinica pekla oko ponoći. Škripa tramvaja u krivini
bila je jedini zvuk kojim se grad oglašavao na prelasku jednog u drugi
dan.
Između ove dve priče proteklo je tačno 11 godina. U
dan.
Ništa više nije isto.
Ona žena onda i ova danas imaju samo isto ime.
Kao i šampanj boja, koja ima više nijansi i varijacija, tako i život.
Kako mu dopustimo da nas oboji...
Odlična kao i uvek!
ReplyDeleteHvala!
ReplyDeleteOdlično.
ReplyDelete