Sezona venčanja

Šta je to u ili na meni, što veselim tridesetogodišnjacima daje krila da me muvaju? To što sam razvedena i u godinama kao njihove tetke sigurno nije. Nisam ja iz onih popularnih serija, gde gospođe u srednjim četrdesetim uživaju sa mlađanim momcima. Zamolila bih, ovako javno, da me se prođu, za njihovo dobro. Još uvek im odolevam, i pitanje je koliko ću još izdržati. Imaju sreće što nemamo o čemu da pričamo, jer meni njihov minuli rad iz teretane nije dovoljno zanimljiv da bih prihvatila njihovo društvo. Dakle, momci, potražite sreću sa mlađim godištima.

Maj i septembar su, tradicionalno, meseci za svadbe. Sve te lepe mlade žene, sa silikonskim dodacima svugde gde im nešto fali a silikonom je moguće popuniti praznine.. I svi ti mladi muškarci, sa savršeno počupanim obrvama.. Limuzine, baloni, dronovi koji sve to snimaju, ma ludilo opšte! Pripreme obimnije nego za prijemni na elektrotehničkom fakultetu, za brucoše na budžetu. Minimum godinu dana biranja, razgledanja, smaranja prijatelja, isprobavanja, to su čitavi rokovnici sa spiskovima gostiju, prodavnica, veličina prstenja. Obiman posao. Kod nekih duže traje priprema za svadbu nego sam brak ali bitno da se deca vole i da ima ko sve to da finansira. Da bude na visokom nivou i da ne fali sarmi u julu. E, tu ovi tridesetogodišnjaci treba sebi da traže cure. Mladine drugarice, lutke lepe, ne zna se koja je bolje obrazovana, obučena, našminkana, nasmejana biserno belim osmehom. I sa crvenim končićem oko ruke. Za jednu mladu provereno znam da je nosila i beli luk u tašnici uz venčanicu. Nemam informaciju da li joj je to pomoglo u braku. 

Mnogo mi je drago da su se moji prijatelji venčali odavno, a oni koji su se upustili u nove brakove više ne zovu na svadbe. Nisam dobar gost. Generalno, uopšte ne volim masovne manifestacije nebitno da li su u pitanju svadbe, sahrane, slavlja ili tugovanja. Ne volim gužvu i ne umem da se ponašam onako kako to drugi od mene očekuju. Nekad sam se mnogo trudila da budem dobar gost, devojka za primer. Spremna da pomognem domaćinima, da preuzmem na sebe ono što kao gost ne bih morala. Vremenom je počelo sve to da me smara. Ne umem da naručujem narodnjake, dugo nisam znala ko je Dado Polumenta (saznala sam kad je moja ćerka zvenkula šamar njegovom sinu, to je druga priča), ne pratim opus aktuelnih svadbarskih pesama. Verovatno zato što sam nekad bila fina, smerna i poslušna pa bih sela gde me posade, noge bi mi otekle u novim lakovanim cipelama i satima bih čekala da me neko od familije poveze kući, uz obavezno pitanje: "Kad ćemo na tvojoj svadbi da igramo?" Tu privilegiju još niko nije imao jer je moja svadba bila jedan dug i naporan dan kog ne volim ni da se setim, a kad pogledam slike žao mi sebe.

Moj stav prema svadbama se promenio kada sam, posle cele noći blejanja uz familiju u nekoj kafani u Somboru, odsedela par sati u zoru na autobuskoj stanici, čekajući autobus koji će me vratiti u Beograd, što dalje od svega toga. Obećala sam sebi da ću ubuduće da idem samo na svadbe koje ne mogu da izbegnem, znači na svoju i eventualno još jednu. Ove međugradske ne dolaze u obzir ni u mašti. Ako baš ne mogu da izbegnem, odem da me vide, eventualno upadnem u kadar dok se mladenci slikaju, tek da ostane zapis da sam bila. Za sahrane isto važi. Pojavim se u kapeli i kad svi levo a ja desno. Posle pola sata, svejedno koji je povod masovne manifestacije, već je svima svejedno da li su svi pozvani na broju pa kad je tako, odoh. Neopisivo olakšanje. Stvarno ne volim da budem tamo gde svi od mene nešto očekuju, da se veselim ili plačem zato što je takav red. Svaka čast svima, mladencima sve najbolje, o pokojnicima takođe, proći će to svakako i bez mene.

Sve ovo pišem zbog mladenaca koje sam srela u nedelju. Penjali su se na dizalicu za utovar-istovar brodova u beogradskom pristaništu. Mlada je bockala štiklicama po metalnim rupičastim stepenicama i glasno kukala, kuma je krenula sa njima gore pa je odustala, mladoženja se prvi popeo i smorio a sa zemlje su im fotografi komandovali. Dron koji ih je iz vazduha snimao izgledao je kao džinovski stršljen koji samo što ih nije napao i tada bi to postao pravi horor film. Ovako, dok su se mladenci nameštali i kezili, put me je naneo kroz grupu njihovih gostiju, tačno ispod te dizalice. Pogledah gore, jer su mnogi dečaci gledali, očekujući ne znam šta da vidim. Belele su se mladine gaće, jer smo stajali direktno ispod njene venčanice sa velikom krinolinom. Mislim da je nekima to bio hit dana. Mlada je bila glavna zvezda  foto događaja, ali je izvesno da su neki momčići tog dana postali režiseri svojih prvih erotsko-fantastičnih maštarija. Eto gde se sve mogu naći ti koreni strasti prema starijim ženama...




Comments

  1. heheh a zamisli da je mlada malko, vestica, pa da nije nosila gacarone....ja bih tako , pa nek mi pukne stikla :)

    ReplyDelete
  2. Može tamo svako da se popne, hajde da idemo.

    ReplyDelete
  3. Bas me je ova prica razveselila, a vidim i da je jubilarna 75-ta :), cestitke autorki :). Zelim jos puno takvih a ubuduce nadam se i neko stampano izdanje a moze i roman :)

    ReplyDelete
  4. Hvala, čim nađem sponzora...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX