Onaj osećaj

Svakom pisanju ovog bloga predhodi mali ritual, trenuci kad mi se misli poređaju i čekaju da ih prevedem u reči. Jutros je jedan capuccino pustio sunce u sobu još dok su roletne bile spuštene do kraja. Da li je do šolje kafe ili nečeg drugog, nije važno.

Danima mi um ne napušta jedna posebna bokeška kuća. Čime god da se bavim u toku dana, misli su mi na njenoj ponti. Nekad odatle krenu put brda iznad Risna i Perasta, nekad se dime pored roštilja a nekad samo sedim udobno i gledam u more. Za moje potrebe, ta kuća je prevelika, pa sam jednu sobu stavila na raspolaganje dragom biću. I tavan, da ga uredi kako želi, i napuni muzičkim instrumentima pa svira kad mu srce ište. Kuća je stara, kamena, divna. Okružena lijanderima i mirisima lovora, mora. U mandraću je drvena barka, pored kuće garaža za gospođicu Hondu. Bicikl je nehajno naslonjen na kuću. Po ribu, na pijacu, ide se biciklom. Uživanje je jedini prioritet. Uživanje za sva čula: ćakule sa pjace, svežinu jutra, škripu škura na prozorima, koja će svakako biti ofarbana zelenom bojom jer ne može drugačije.

Moj kutak za pisanje biće svetao, svetlo plave boje, sa dekupažom na starim stolicama koje nameravam da sama uredim. Muškatle na stepeništu i čuvarkuća. Da nas sve čuva. Kada odem tamo, ne nameravam da se vraćam u Beograd. Ana će imati svoj stan i svoj život a moj će biti tamo, gde talasi zapljuskuju pontu pod prozorom spavaće sobe. Kad sam bila mala, volela sam da zakačim pogled za usamljeno drvo na brdu Sveti Ilija. Toliko sam upila prizor da i danas, kad želim da se odmorim od svega i svih, vidim ga kako prkosi svim gromovima ovog sveta. To me je upravo podsetilo na... Neka ostane misao u mojoj glavi.

Želim da odem na Ostrog. Ne iz verskih nego iz ličnih razloga, sa nekim posebnim. Jedna današnja priča me je, još više, približila toj ideji od koje neću odustati. Samo je držim na čekanju, dok ne bude pravi trenutak i ne bude onako kako jedino treba da bude. Pakujem u svojoj glavi paket "šta želim kad porastem". Uz ovu bokešku kuću, sa čijeg tavana će se povremeno čuti zvuk saksofona, i posetu Ostrogu, ima još puno sitnih ideja koje život znače. Jedna od njih se iskristalisala sama i nepozvana.

Poznato je celoj planeti da ne nameravam da se udajem ikad više, ali i namera da ne odustanem od pronalaženja nekog potpuno posebnog i jedinstvenog u ovom ludom svetu. Ljubav dolazi u oblicima koji nisu uvek očekivani i svaka nosi svoje simbole i zavete. Želim da, on i ja, istetoviramo burme. Ne treba nam za to opštinski papir. Samo ono najuzvišenije osećanje koje dvoje mogu da dožive zajedno. Znajući koji Majstor će da ih radi, potpuno sam bezbrižna kako će te, samo naše tetovaže, da izgledaju.

Misli mi nadmašuju brzinu pisanja. U grudima osećaj prelep. Zlatno bela svetlost koja se širi i razliva u svaku moju ćeliju, svakim udisajem sve više i snažnije. Preliva se iz mene, širi od Beograda, preko Boke, do pljuska na kom motor glisira a kožno odelo se lepi za njegovo telo.. Granice ne postoje. Samo ovaj predivan osećaj koji se upravo preliva iz mene u ostatak Univerzuma.



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX