Prvijundvehiljadešesnaeste

Kada se muškarac oseća loše, ode u svoju virtuelnu pećinu. Ukoliko živi sa porodicom, "pećina" je mesto u kući, gde može da mrvi i radi šta god hoće a da mu niko ne prigovara. Ukoliko živi sam, "pećina" je u glavi. Mesto za uteći od svojih misli i radoznale okoline. Kako je tamo, ne bih ni da provirim. Možda bih se, i sama, povremeno isključila iz kretanja cele planete ali ne mogu sebi da pružim toliko slobodnog vremena u komadu. Seckano na po pola sata tu i ovde nema dobar efekat.

Kada se žena oseća loše/nezadovoljno/izgubljeno/nezaštićeno... Eventualno može da popriča sama sa sobom, ako ima luksuz koji znači vremena i prostora da samuje par sati. Ukoliko nema, pribegava nekoj od oprobanih metoda za lečenje mentalnog mamurluka. To je stanje posle nekih glupih odluka i donošenja pogrešnih izbora, kad se sutradan analiziraju misli i traži logično objašnjenje za nelogičan postupak. U toj fazi, više nema L od logike. Glava boli, creva se prevrću, stomačni sadržaj bi da izađe a pamet bi da se resetuje. Naravno, mogućnost da se utekne od ostatka sveta tek toliko da se misli poslože u glavi, proporcionalno opada sa važnošću potrebe za osamljivanjem. Što je potreba veća, zle sile će se udružiti u nameri da osujete pokušaj žene da se vrati u normalu. 

Nije to nikakav ritual ni ništa posebno, zaista. Samo potreba da se ne odgovara na glupa pitanja još glupljim odgovorima. Želja da se malo ćuti i ohladi um od svega i svih. Obična ljudska potreba za samoćom. Avaj, što je ženina potreba jednostavnija, to je teža za ostvariti. Ne razumem najbolje tu proporciju ali.. Ako želi da kupi nešto, Univerzum će se potruditi da joj na račun u banci stigne baš zaostala alimentacija ili regres taman toliki da kupovina prođe bezbolno. Ukoliko želi ljubavnika lepog, zgodnog i mulavog... Eto ga, sa svojim šarenim bicepsima u odeći koja više otkriva nego pokriva. Pantalone sa uskim nogavicama i sveže počupane obrve su must have. Njegove, naravno.

Ne volim epitet da sam jaka žena. U čemu sam jaka? U obaranju ruke ili guranju betonske lopte? Nisam jaka, ja sam Sanja, jedna obična žena sa običnim životnim željama i potrebama. Ponekad se i ja umorim od obaveza, odgovornosti, od "sve sama" ali se retko kad žalim. Tu je srž problema. Naviknuti da uvek za sve imam rešenje ili bar opciju za premošćivanje problema, ljudi iz mog okruženja su počeli da zaboravljaju da me pitaju kako sam. Ono obično i kratko "Kako si?" izostaje, jer se naprosto podrazumeva da sam super i da mi je sve u životu fantastično. Ima dana kada jeste i ima dana kada nije, ničim posebnim izazvano. Dana kad bi mi prijalo da me neko pita kako sam, sasluša moju prostu rečenicu koja sadrži odgovor, zagrli me bar rečima kao prijatelj prijatelja. Čak i oni, koji su iz mog daha ili pogleda pre nego što izgovorim mogli da bar naslute šta ću reći, prihvatili su kao ustaljeni obrazac da sam uvek i svugde super.

Neverovatno je koliko malo ponekad bude dovoljno, i da se sklizne u ponor i da se popne na sledeću stepenicu. Još je neverovatnije koliko je to malo moguće dobiti od drugih, kao da je reč o davno izgubljenoj varnici iz prve vatre pećinskih ljudi. Ne govorim o materijalnom dobitku, poklonima, vratolomnom seksu ni gastronomskom užitku. Samo obično "Kako si?" kod mene više ne svraća. Dok se ne vrati, odoh i ja.




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX