Gospođa Google

Znam je iz lokalne banke, zaista je bila fino devojče. Nasmejana, vaspitana, bas fina, tek sa blagim  primesama sveznajuće. Dok se to odnosilo na bankarsko poslovanje za pravna lica, morala sam i slušala sam. Bila je samo savršena a onda se udala i u dve godine rodila dvoje dece. Došle su neke druge bankarke, i na nju sam zaboravila.

Poznato je koliko volim da odem na reku, zasednem na splav i ćutim. Eto, ćuti mi se i pije mi se kafa i misli mi se ni o čemu. Tu praznim svoj mentalni otpad dok gledam kako reka teče i nosi đubre. Kao kroz filter, učinilo mi se da neko doziva moje ime, i u dva skoka ona je bila pored mog stola. U istoj sekundi čula sam i ko joj je muž i kako kuva i kolika su deca i koliko su svi savršeni... Ta količina informacija je, nekako, procesuirana i priča je završena. Stanje je počelo da se komplikuje saznanjem da živimo u istom kraju a još više činjenicom da idemo na posao istim prevozom.

U početku, sela bi do mene i prozborila po koju reč. Nisam asocijalna, majke mi, nego sam selektivno propustiljiva za reči. To, u mnogome, zavisi od doba dana i trenutnog raspoloženja ali sam uglavnom raspoložna za priču bla bla truć. Par rečenica tek da ne budem nekulturna. Vremenom, počela je da seda pored mene, čim bi me videla u autobusu, zalepljenu do prozora dok blejim u nebo. Ni slušalice mi nisu pomagale. Jutro nije da se priča. Jutro je da se radi ono što moraš, u tišini, da ceo dan ne bi krenuo kao kocka niz stepenice.

"A one sad nisu slinave jer im dajem preventivno (neki lek ili tako nešto) a one se u vrtiću razbole ali onda jedna hoće da jede a druga neće da jede a ja onda njima ovo a one meni onda ono a moj muž kaže ovo a moja svekrva ono a njena ujna..... A tek ti lekari po domu zdravlja... Ova valja ova ne valja, ova nema pojma..." Uglavnom ovako počinje komunikacija, jednosmerna. Previše reči koje izazivaju moj um na dvoboj, a nisam spremna. Da ne prepričavam, shvatila sam da je najbolje da je pustim da ispriča šta ima, kažem "Aha, pa dobro" i vratim se u svoju hibernaciju. To je količina reči koju ne mogu i ne želim ujutru da procesuiram. Želim sunčev zrak i tišinu. Vrlo jednostavno.

Ako nije priča o deci, onda je tema kozmetika. Kremica ova pa puder onaj pa ovo pa ono... Lutko, ja sam sa planete na kojoj se, zorom, ćuti. Ti si lepa i divna i savršena i divim ti se. Ja sam, nadam se, uspela da obučem sve što treba, da stavim naočare za sunce i da ponesem dnevnu dozu Energije. Sve preko toga me opterećuje. Možda u podne možemo o ajlajnerima i hajlajterima ali u 08h ne. Ne želim. Svaki put ponovim da se ne šminkam, i zahvalim na iznetom preseku stanja šminke na tržištu. To deluje kontra produktivno. Pa kako pa zašto pa tvoja koža stari, pa jao! Nemoj, lepa, molim te... Vidi kako je lepo jutro.

Ošišala sam se i malo promenila lični opis. Jutros je spazih na stanici. Pravila sam se mrtva, kao da je naišao medved. Desetak ljudi između nas pomoglo je da se sakrijem. Ružno je ovo što ću reći ali hvala im, zaista nisam bila spremna za napad savršene mame, žene i domaćice. Blago onima koji su savršeni, zaista to mislim. Ja nisam, priznajem. Još uvek otkrivam tajne života i roditeljstva, od svakoga imam šta da naučim do mere koja mi prija. Nisam savršena mama i nemam tu ambiciju. Želim da budem srećna mama srećnog deteta koje nije naučilo tablicu množenja pre nego što je za to pokazala interesovanje. Odrasla je na veštačkom mleku, sa Pampers pelenama,  u nasleđenim stvarima, kupala se u kadi opranoj kućnom hemijom a ne organsko-popularnim sredstvima. Nije umela da doručkuje keks i mleko, radije je jela domaće kobasice koje njen ujka pravi, bundevu, ren i kiseo kupus. Nije znala ni sve "Star Wars" napamet sa 4 godine. U tom uzrastu je silno veselilo da se popne na drvo i smišlja kako da siđe. Nije išla na tri strana jezika, balet i plivanje. Ne ide ni danas. Uživa u detinjstvu, ne u onom koje su joj roditeljske ambicije osmislile, već onom koje joj pripada.  Još uvek ne ume da sklopi računar, tenk ni svemirski brod. Ne umem ni ja. Bila je i ostala zadovoljno dete a ja njena zadovoljna i jednostavna, ne savršena mama. Moje je pravo da ne znam sve i uživam u tome.



Comments

  1. Bravo za post. Takvim ljudima mora se otvoreno reći da nam nije do priče.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sličan se sličnim privlači a ja nisam savršena. Hvala, Snežana.

      Delete
  2. Vratila si me malo u neke godine kad mi se isto dešavalo sa komšinicom, sprat ispod mog. E kad je počela da me "guši" rekla sam joj da ujutru volim da ćutim i volim kad drugi ćute ;) Super si ti ovo opisala kao pojavu kod nas jer tog na trulom zapadu stvarno nema :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX