Deo iz knjige "Priče iz života razvedene mame"
....
Sneg u Beogradu – kako to romantično zvuči! Pucketanje vatrice,
večernje šetnje pod plaštom pahulja, ruka u ruci… Ne, ne, ne. Lopatanje snega
oko zgrade, ako hoćeš da se isparkiraš; ruka u ruci, dok ih trljaš da se
zagreju posle struganja stakala. Romantika više ne živi u gradu.
Katolički Božić najavljuje da su na pragu zimski raspust,
opuštanje i pravoslavni praznici. Večeri porodice i odabranih prijatelja, dani
u pidžami i termo čarapama, vangle ruske salate i nepročitane knjige nagomilane
predhodnih godinu dana.
Ćerka je pozvana na Badnje veče kod drugarice Sare; tačnije, kod
njene bake. Sarini roditelji će otići po decu u školu i svi zajedno idu u
Kovačicu. U svakom slučaju, deca će provesti popodne na snegu, a uveče će imati
lepo druženje sa Sarinom porodicom i prijateljima. Vratiće se u Beograd taman
pred sutrašnji polazak u popodnevnu smenu u školu. Gledano iz ugla deteta, veća
je radost u iščekivanju praznika nego u samom prazniku, pa su devojčice jedva
dočekale vreme za kretanje. Ko još da misli na školu i obaveze?
Međutim, Sarin tata nije uspeo da izađe ranije sa posla i, da ne
bi zakasnili, ponudila sam se da ih ja odvezem do Kovačice. Dve devojčice i dve
mame krenule su na putovanje. Iz Beograda nas je ispratila poneka pahulja snega
i već oko 18h smo pokucale na vrata Sarine bake.
Kuća je već bila okićena, a Sarina baka je jedva čekala da
stignu gosti. Sve je mirisalo na vanilu, na šapice i vanilice i na praznik.
Moram da priznam da sam se radovala više nego deca. One su istrčale da vide
podmladak u štali, a Sarina mama i ja smo se ponudile baki da pomognemo. “Vi
ste moji gosti. Dobrodošli. Danima se spremam za ovaj dan, kada će se u kući
opet okupiti dragi ljudi i kada će se čuti radosna dečija vriska. Samo vi
sedite. I ne kradite kolače. Valentina, ovo se na tebe odnosi!”, tobož strogo
je rekla baka. Oči su joj sijale od radosti što smo tu.
Valentina i ja smo se vragolasto pogledale. Povela me je u
poslednju, gostinsku sobu. Tu se ne loži i sveže napravljeni kolači se
tradicionalno ovde skladište. Baka se zaista danima trudila. Tacne su bile
prepune. Soba je bila okrečena u zeleno, a zidovi su bili ukrašeni crtežima
koje su porodično slikali na zidovima posle svakog krečenja. Provirile smo kroz
prozor, da nas neko slučajno ne vidi, dok inventarišemo slatko skladište.
Degustiranje kolača prekinuo je zvuk automobile Sarinog tate. Sad smo svi na
okupu i krajnje je vreme da se ti kolači isprobaju, ali je dilema kojim redom?
Vanilice su moja strast. Ne volim torte i moderne kolače sa kremovima i
ukrasima. Moram da priznam da je slađa od samih kolača bila ta “krađa”. Dok se
baka pozdravila sa zetom i mi smo sakrile tragove svog nedela. Baka nas je samo
prekorila pogledom kad smo navalile na hladnu kiselu vodu. Bake sve znaju, samo
se prave iznenađene.
Gosti su polako počeli da dolaze, velika porodica. Sarin tata je
već u kuću uneo slamu, a deca su se zabavljala pravljenjem igračaka od slame i
vunice. Pravo pretprazničko raspoloženje.
Teška srca sam morala da se pakujem za povratak u Beograd.
Ubedili su me da ostanem još jedan sat, samo još da probam ovo i ono i samo još
ovo… Da ne radim sutra, rado bih ostala. Svakog trenutka je trebalo da svrati i
Anton, Valentinin najbolji drug iz detinjstva. Prvo je na prozor lupkao njihov
tajni znak, kao kad su bili deca, a zatim je ušao, kose potpuno bele od snega.
U kući smo toliko bili zaneti atmosferom i slavljem da sneg niko nije ni
primetio. Nas petnaestak i još sedmoro dece, atmosfera koja zaista topi srce.
Anton je baš fini čovek. Razveden, deca na fakultetu u Beogradu,
a on je agronom koji se vratio u svoj rodni kraj. Kako reče, deci je potreban
stan u Beogradu, oni tek uče život, a on ga vraća u napuštenu rodnu kuću.
Atmosfera u bakinoj kući je bila savršeno topla i vesela. Pogledala sam kroz
prozor sa strepnjom. Ako sneg ovako intenzivno pada, poznajući mane svog
oldtajmera (za kog je, posle servisa majstor tvrdio da će da traje još 20
godina), vožnja nazad u Beograd biće prilično naporna. Kukavica je izletela iz
starog zidnog sata i objavila da je Božić stigao. Najlepše želje, osmesi i
radost kao da smo svi deca i da ni jedna briga na svetu više ne postoji. Dobila
sam i poklon. Deci nije padalo na pamet da krenu na spavanje, a preda mnom je
bio put. Zavejan. Što se mora, najteže je. Vreme je za pokret.
Sarini roditelji, baka i Anton su izašli da me isprate. Sneg je
vejao, a obrisi mog auta su se nazirali. Ne, ipak ne mogu da ostanem da spavam
tu, jer obaveze na poslu ne mogu da odložim. Anton se ponudio da mi pomogne da
očistimo auto, ali nije to bio jedini problem. Okolo je bilo bar pola metra snega
i lopatanje do izlaska na put neće trajati kratko. Put je bio relativno čist,
ali desetak metara svežeg snega do njega, jedan čovek sa lopatom neće moći da
očisti.
Pred kućom prekoputa još jedan čovek je sam već očistio svoj
auto i rasčistio sneg do ulice. Izgleda da je i on bio u gostima… “Pozvaću ga”,
predložio je Anton. Kratak razgovor za brz dogovor, čovek stiže sa još jednom
lopatom, nemam razloga za brigu. Za to vreme ćemo da očistimo auto. A sneg?
Pada li pada. Kao da niko sutra ne radi i kao da niko ne mora da vozi do kuće.
Iz polumraka sa druge strane ulice se pojavio čovek sa lopatom i
odmah je krenuo da čisti od puta ka autu. Pomislih, ako je baka ispred kuće
imala ruže, sad nema šanse da ih nađemo. Čistiće najkraće rastojanje. Dva
vredna i jaka čoveka, šta je to za njih?! Vratila sam se u kuću, pozvaće me kad
završe. I zaista, Anton je došao po mene za dvadesetak minuta. Sat je otkucao
prvi sat iza ponoći. Valentina je odvela decu na spavanje, a njen muž i baka su
ostali sa gostima. Još jedno pozdravljanje sa svima i polazim.
Sneg je i dalje vejao. Anton i čovek su očistili stazu koliko je
to bilo moguće. Prišla sam da se zahvalim. Anton je bio zajapuren u licu,
verujem da nije skoro lopatao toliku količinu snega. Onaj čovek je stresao sneg
sa svoje kape i podigao pogled ka meni. Tog trenutka je sve stalo.
“Poruke od tebe baš dugo putuju”, reče Žarko. Kakav sneg?
Zagrljaj najjači na svetu. Obasjali smo sve oko sebe. A ja, bez naočara, dok
sam shvatila, ljubio me je već.
Comments
Post a Comment