Nedovršen posao

Bljesnulo je sveto, poput upaljenih reflektora u TV studiju. Bilo mu je čudno što nema šminkerki. Sedeo je u fotelji, pred čovekom koji je mahao papirima, tražeći određeni. Fotelja je bila veoma neudobna, kao da je napravljena za kratko zadržavanje. Kada je seo, sedište je bilo još toplo, kao kada se u autobusu pomeriš na mesto sa kog je neko upravo ustao.

"Ime i prezime?", muskarac mu se obratio, kao da je na razgovoru za posao. 
"Dušan Gavrilović", odgovorio je jasno i glasno.
"Kada ste rođeni i zašto?", nastavljao je voditelj intervjua.
"25. aprila 1968. sam rođen. Zašto sam rođen? Zato što su me roditelji želeli."
"Čista laž, mladiću. Nisu Vas želeli. Nastali ste kao posledica jedne noći, kada su Vaši roditelji više popili i zaboravili na zaštitu. Budimo realni", limeno hladnim glasom odgovorio je čovek naspram njega.
"Kakvi ste bili u detinjstvu? Svadljivi, pomirljivi, mirni, nestašni...?"
"Bio sam mirno dete. Nisam ni mrava zgazio", odgovorio je Dušan Gavrilović.
"Laž. Mrave i ostale bube ste skupljali u kutiju od šibica a, zatim, tu kutiju puštali niz potok, da se bube udave zatvorene. Nisu bube pravljene zbog dečije igre. Neko se pošteno potrudio da postoje radi ravnoteže u prirodi", odgovorio je lik koga ćemo, dalje, zvati Limeni. Baš je bio takav, limenog glasa i bez srca.

Izgleda će ovaj razgovor biti neprijatan. Limeni o meni zna više nego što sam o sebi znam, pomislio je Dušan Gavrilović. 

"Kako ste se ponašali prema prijateljima a kako sa neprijateljima?", Limeni je nastavio, po spisku koji je imao ispred sebe.
"Neprijatelje sam poštovao a prijatelje voleo, i uvek im bio na raspolaganju".
"Dobro... Zadovoljan sam odgovorom. A kako ste tretirali svoju porodicu?", pitao je Limeni i nastavio da piše nešto. Pravio je beleške kao da mi život od toga zavisi. Davao sam kratke odgovore, a on je pisao, pisao...
Ženu sam voleo i poštovao... Sve dok nisam saznao da me je prevarila sa drugim... Srušilo mi se sve. Imao sam uređen svet, naše malo carstvo, a onda me je život šutnuo u jaja. Godinama sam tražio sebe u tom zgrarištu koje je ostalo, posle nje". I moj glas je sada postao leden. Uvek je bilo tako, kada sam se sećao braka i porodice koju smo imali, dok se nismo podelili. Njih dve na jednu, a ja na drugu stranu.

"Dobro... A ona? Šta je bilo sa njom?", pitao je Limeni.
"Koja Ona? Bivša žena?", odgovorio sam, zbunjen pitanjem.
"Aman, Dušane! Ne pravi se blesav. Dobro znaš šta te pitam". Učinilo mi se da se Limeni nasmejao, a možda je taj trzaj na njegovom licu bio zbog muve koja je zunzala između nas dvojice, kao mali satelit koji snima svaki moj trzaj i vibraciju koju njegova pitanja pokreću u meni. Da ne zvucim paranoično ali, kad bolje pogledam, i ne liči na muvu. Toliko muva sam uhvatio, kao dete, da znam kako muva izgleda. Čudna neka buba...

"Ona.. Pojavila se kad je nisam očekivao. Trebao je to da bude samo jedan seks i ćao, bar sam ja tako mislio....", uzdahnuo sam.
"Zašto si je pustio da ode, Dušane?"
Limeni se nije šalio. Znao je SVE. Nema smisla da lažem.
"Pustio sam je da ode jer sam se uplašio da bi ona mogla da bude Ona prava. Ona kojoj sam se oduvek nadao, ona koja je umela da me razume, ona koja me je mazila po glavi kada bih se slomio u njenom naručju, pod svim teretima ovog sveta..."
"Nastavi, Dušane. Ne žurimo", kratko je rekao Limeni, i vratio se pisanju svojih beležaka.

"Da li mogu da budem iskren?", pitao sam Limenog, onako kako prvačić uplašeno pita svog učitelja.
"Da, Dušane, to i želim, potpunu iskrenost. Shvatio si, do sad, da znam SVE."
"Hvala. Pustio sam je... Postao sam vuk. Sam, nesnađen među ostalima. Pre svih, umeo sam da vidim i ukažem na koješta ali mi mnogi nisu verovali. Ulazili smo u sukobe, nazivali su me pesimistom, prostakom, a onda... Kada bi se moja predviđanja obistinila... Priznavali su da sam bio u pravu ali ja od toga nisam imao ništa. Tako sam se udaljio od sveta...", rekao sam i glasno uzdahnuo.

"Dušane! Ne skreći sa teme!", dreknuo je Limeni i vratio me na kolosek.
"Plašio sam se da ću da je zavolim. Plašilo me je što je dobra prema meni, što mi ugađa, što se ponašala ljudski i lepo. Navikao sam da me žene samo troše a ona me je punila svojom Energijom. Plašio sam se da mogu opet da se zaljubim. Mnogo sam se plašio toga.", rekao sam, zureći u onu muvu iznad njegovog levog ramena.
"Zato si je pustio da ode, Dušane?"
"Da, zato sam je pustio da ode".
"Pičko", reče Limeni i nije me uvredio. Nije ni podigao pogled sa svojih papira. Bi mi žao mene. 

Limeni je pisao i pisao i pisao... Neverovatno brzo je pisao taj čovek. Kao da je ceo moj život zapisivao na neke papire, čas na prvi, čas na neki iz hrpe. Strašno vešto ih je vrteo, kao da je tačno znao gde šta treba da upiše. Ono što sam ja mogao da vidim, izgledalo je kao gomila žvrljotina, crteža i grafikona koji nemaju ama baš nikakve veze sa mnom.

Znojili su mi se dlanovi. Da, bio sam pička. Bio sam slab da se potrudim, da joj se prepustim, da napravimo svoj svet a želeo sam to. Da sam bio 10 godina mlađi, poželeo bih da bude moja zauvek. Da imamo bebu, da pravimo naš svet. Našu porodicu i našu sreću. A onda... Kada mi se Ona pojavila u životu i na vratima... Nisam bio spreman da se pokrenem. Plašio sam se novog šuta života u jaja. Ubilo bi me.

"Ne moraš glasno, Dušane, shvatio sam sve iz tvojih misli malopre", rekao je Limeni, kao da je sasvim normalno da ti neko čita misli. Nastavio sam da je vrtim po sećanju, baš onako kako se, u krevetu, te zime, mazno premeštala sa boka na bok. Bila je lepa žena, savršena u svojoj nesavršenosti. Razumeli smo se, jako dobro. Razumela je i ono što ne izgovorim a ja sam, i dalje, bio uplašen od mogućnosti da budem opet srećan. Mnogo dugo nisam bio srećan. Mnogo dugo sebi nisam dopuštao da budem srećan, opušten, zagrljen, voljen. Gubeći sebe.... Ma... Kasno je. Bilo i prošlo.

"U redu, Dušane. Ovo bi bilo dovoljno", Limeni je naglasio tu reč... Dovoljno. Za šta dovoljno? Ništa nisam razumeo. Bilo mi je jako vruće i košulja se lepila za moje telo, nekako čudno. Tek tada sam primetio da je totalni mrak. Da su reflektori ugašeni, ko zna kada, da je toliko mrak, da ni Limenog više ne vidim. Baš neki čudan razgovor vodismo, pomislio sam, zbunjen.

"Vratite ga. Samo je izgubio motiv u životu. Dušane, nisi ti još za naš tim. Imaš nedovršenog posla, tamo...", glas Limenog je postajao sve dalji a ni one muve nije više bilo. Ustvari, bio je toliki mrak da ničega nije bilo. Jedva sam i svoj glas čuo. 
"Gde da me vrate? Ko ste Vi i kako da izađem odavde, kad ništa ne vidim?", skoro ljutito sam se obratio Limenom. Izgleda više nije bio tu. Kao da me je jak vetar gurnuo niz tobogan, tog momenta. Samo je ona košulja bila, nekako, ljigavo zalepljena za mene. Ništa drugo nisam mogao da primetim, u tom mraku. Spuštao sam se niz tobogan neverovatno brzo. Valjda neću da poginem, na kraju... Ovi razgovori za posao umeju da budu baš naporni ali ovakav još nisam imao.

Opet sam bio u sedištu autobusa. Iz ramena mi je kapljala vruća krv, slivala se i na košulji mi je napravila veliku mrlju. Mislio sam da ću da se onesvestim od bola. "Imamo još jednog ovde, dajte nosila", vikao je neko piskutavim glasom. Za tren oka bio sam u vozilu Hitne pomoći, cevčicama prikopčan na ko zna šta sve. Iako sam oko sebe video samo dva medicinska tehničara, osetio sam miris Njene kože, dodir Njenih prstiju na mom obrazu, Njen dah i slatkoću Njenog poljupca. Hteo sam odmah da je pozovem ali sam se onesvestio. Ipak sam izgubio mnogo krvi, u toj olupini međugradskog autobusa koji se zakucao u hercegovački krš. Pukla je guma, reče neko.



Foto: Internet




Comments

  1. Verovala ili ne, pogodila sam sa kim razgovara ;) Meni je ovo odlično, ali stvarno :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX