Pošto košta intima

Postoje oni koji ništa svoje ne zadržavaju samo za sebe i oni drugi.
Oni koji svoju intimu razvlače po novinama, blogovima, medijima. Gladne senzacija hrane onim čega su gladni a to su detalji iz njihovih senzacionalnih života.

Kapiram kad to rade Kardašijanovi, koji su napravili svetsku slavu i ozbiljne pare prodajući sve trenutke svojih života. Ko su bili pre nego što su, u TV rijalitiju, pristali da pokazuju svoje živote pred kamerama, ne znam. Tačnije, ne znam ni danas ko su, samo vidim da su strašno popularni. U svetu se od popularnosti i privlačenja pažnje može zaraditi i neka kinta. Čini se, ne sitna. Ok je da, svako ko ima šta da ponudi javnosti, to i proda. Tu se postavlja filozofsko pitanje najstarijeg zanata. Izgleda je imao više delatnosti, a jedna od njih je bio i lični marketing.

Volim društvo blogera. Ima nekih sa kojima baš volim da se vidim a ima i onih od kojih me podilazi jeza. Nečije tekstove više puta pročitam, vidim iz drugačijih uglova, podstaknu me na razmišljanje i u plus i u minus. Potpuno je u redu da svako može da napravi blog i oglašava svoje tekstove, ništa tu nije sporno. Svaka pisana reč nađe svoje čitaoce. Čitam i one koje ne poznajem uživo, sa zadovoljstvom. Bukvalno, od svakoga ima šta da se nauči, ko hoće uvek će naći nešto korisno u tuđim rečima ili će biti hejter jer je tako u mogućnosti, već prema ličnom senzibilitetu. Ne čitam tuđe tekstove da bih ih kritikovala. Čitam jer me zanima kako razmišljamo o istim temama, sa koliko lakoće ili težine prenose svoje misli u tekst, kako prave kompoziciju teksta.. Svašta se tu može naći. I gramatičkih i slovnih grešaka na nivou 3. razreda osnovne škole, i korisnih saveta, recepata, mudrolija, bukvalno svašta. Moje je da proberem i ponesem, iz tih tekstova, svoj utisak.

U poslednje vreme, više čitam nego što pišem. Kao što me nečije pisane reči bacaju u visinu, tako moram da primetim da je sezona zima 2017/18. obeležena tekstovima i video izlaganjima o depresiji nekoliko blogera koji su "uticajni" (prati ih puno ljudi). Da bude jasno od početka: depresija je bolest i tako je kapiram i uvažavam. Iako nemam ličnog iskustva, ne znači da nikada neću biti u društvu tog velikog crnog psa, koji svakome može da priđe i preokrene život. Samim tim što je bolest, zahteva dijagnozu i lečenje, kao i ostale bolesti. Ne, hiperaktivnost nije normalna, u suprotnom svi bismo bili hiperaktivni. To je poremećaj pažnje a ne nešto što se drugima promoviše kao super moderno. Mi smo nacija koja zazire od lekara plašeći se dijagnoze više nego same bolesti, pa se i odlazak kod specijaliste za mentalna stanja smatra nečim strašnim, mada se ni zubari ne posećuju rado. Mentalna higijena i zdravlje, uopšte, kod nas su na niskom nivou svesti. 

Mnogima su pomogla tuđa iskustva u prevazilaženju raznoraznih životnih faza, i učenja kako se kuva supa i kako se bebi menjaju pelene ili melje banana, menja točak, radi SEO optimizacija sajta itd. Pitanje je koliko ljudi veruju svemu što pročitaju? Ako neko napiše da je samo zamislio, pucnuo prstima i voila, eto putovanja iz snova, da li je sve baš tako? Probala sam i ne ide. Ni jedna avio kompanija ne poklanja karte iako sam zamislila da mi baš tako odgovara. Uvaljivanje nekome nepoznatom na gajbu nekad je i zloupotreba tuđe dobre volje a ne luksuzno letovanje, tek da pomenem. Ne brine mene koliku čitanost će neko da napravi na osnovu svojih propovedi. Brine me zašto niko "uticajan" ne piše o životu sa kamenom u žuči, bubrežnom insuficijencijom, hroničnom opstruktivnom bolesti pluća... Takva iskustva, takođe, nekome mogu da pomognu ali avaj. Nisu dovoljno moderna, tu je ipak reč o nečemu drugom a to nije prostiranje intime u cilju postizanja uloge žrtve i izazivanja sažaljenja. 

Uspešni nisu popularni. Uspešnima se podmeću klipovi u kola, da se survaju, jer tuđ uspeh žulja bolje nego tesne gaće. Dobro raspoloženje i nasmejana lica nisu in. Sami pokušajte, recite ljudima da se dobro osećate, da ste zadovoljni, uspešni.. U roku od par sekundi, ne naviknuti da je nekome dobro u svojoj koži (ne mislim na spoljne uticaje poput posla, redovne plate i ostalog materijalnog već na lični izbor da budemo dobro), namrčiće facu. Neki će da odmahnu glavom u čudu... Kako može da vam bude dobro? Ko vam je dopustio da vam bude dobro? Nekome, slične važnosti koju prva osoba ima u vašem životu, recite da ste jadni, mali, bedni, gladni, žedni, željni svega.. Reakcija je, često, drugačija jer je sasvim poželjno da vam ne bude dobro. To je trend, biti žrtva, jadna i mala. Uspeh i rad se ne praštaju već su razlog za podsmeh i nipodaštavanje, javno ili u sebi. Još češće, za poređenje lošeg i još goreg. 

Ako se i bolest koristi za lični marketing i pribavljanje lajkova, mašala. Neki ćemo da čuvamo svoju intimu pa makar ne zaradili ništa od toga. Ako ne umemo drugačije, nećemo ni na sažaljenje.


Foto: Internet



Comments

  1. Bravo, devojko, bravo! Inače, naišla sam na nekoliko korisnih tekstova o onim bolestima što si pitala :) ali kontam šta hoćeš da kažeš. Olja Ristić je imala i ima i dalje onaj sjajan tekst o maskama - i tamo rekoh da su neki toliko postali maska da im je lice u stvari naličje. Ti što ti pišu o depresiji, dotakli je nisu, apatija krajnji stadijum u kom te baš briga i da misliš na druge, a kamoli na self marketing... ali naši influenseri su često oni što štrpnu od svega po malo... I, ja bih, ali stvarno, volela da se napravi među običnim svetom, ne među blogerima - jedna anonimna anketa koja bi širokoj publici bila poslata da vidimo kome ljudi bez blogova veruju. Ko kome veruje jer je pokazao da je svojim uticajem nešto pokrenuo - na ličnom ili na društvenom planu...

    ReplyDelete
  2. "Sami pokušajte, recite ljudima da se dobro osećate, da ste zadovoljni, uspešni.. U roku od par sekundi, ne naviknuti da je nekome dobro u svojoj koži (ne mislim na spoljne uticaje poput posla, redovne plate i ostalog materijalnog već na lični izbor da budemo dobro), namrčiće facu. Neki će da odmahnu glavom u čudu... Kako može da vam bude dobro? Ko vam je dopustio da vam bude dobro?" - још у време док сам студирала (а било је то поодавно ;) ) причао ми је колега како се неке његове другарице жале да их сви гледају у чуду кад изађу у град и веселе се, смеју се... Обавезно би их питали на којим су дрогама! Још тада је било незамисливо да ти буде добро зато што ти то тако желиш. Данас је још горе, али ми и даље имамо избор - бити свој или бити популаран ;)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX