Dan kada je Dunav zamutila tuga
Lepe dane detinjstva provodila sam u Vukovaru, gradu koga više nema. Bar ne onog koji sam volela i koji pamtim. U trafici do bakine kuće kupih knjižicu Balaševićevih pesama. Ima tome trideset i koja godinica. Pratila me je ta knjiga svuda po gradu. I pored Dunava i u šetnjama po gradu, i u kafanama u koje sam odlazila sa ujakom "samo da popriča sa prijateljima". Tu je Dunav bio deb'o. Tu je opasno ledio, toliko da su se nekada sličugali i konjske zaprege tu terali sve dok led nije pukao a Dunav progutao i konje i kola i ljude. Tako je pričala moja majkica, moja babuška koja je znala sve vukovarske tajne iz tog vremena.
Moja plava knjižica je bila uz mene. Nestala je u nekoj od selidbi. Pomislih.. Pa dobro, valja se nekad oprostiti od dragih stvari da bismo napravili mesta za nove drage stvari. Skloniti neke uspomene da bi bilo prostora za nove. Rasla sam i, od "Ranog mraza" i prvih Balaševićevih stihova nizali su se novi. Znam gde sam kupila svaku kasetu. Priznajem, nisam ih imala baš sve. Na njegovom koncertu bila sam jedared. Nije mi se svidelo. Suviše su mi njegovi stihovi bili lični da bih ih delila sa hiljadama nepoznatih ljudi. Svako je išao tamo, sa svojim razlozima. Izabrala sam tišinu svoje sobe. Uživala da ga slušam u totalnom mraku, odvojena od svog šarenila. On, muzika i ja. Odavno sam naučila da odvojim lik od dela a u delu sam uživala sve dok mi jedan... Poseban... Nije svirao D-mol čim sam se probudila u njegovom krevetu prvi put. Nizale su se nove pesme, novi Đoletovi stihovi su me pratili kroz život sve dok nisam počela da odlazim u Novi Sad. Tamo sam naučila da živim te stihove. Da u prolaznicama prepoznajem Bubu Erdeljan, Vasu Ladačkog, Božu zvanog Pub, Jaroslavu... Sretala sam ih hodajući uz moj omiljeni Bulevar, na Futoškoj pijaci, niz Jevrejsku pa dalje ka Dunavskom parku, keju, Podbari, na Limanu i Petrovaradinu, u Adamovićevom naselju, na Telepu i u Novom naselju... Ponekad bi mi se činilo da i oni sreću mene na ulicama Novoga Sada. Lep i prisan osećaj.
Obično me petkom davi želja da budem u tom gradu pa jedva dočekam subotnje jutro, samo da odem. Kući, to je taj osećaj da sam kući svojoj stigla iz daleke tuđine. Osećaj jednostavnosti postojanja, vazduh drugačijeg mirisa, voda prijatnijeg ukusa. Sinoć me je steglo u grlu kao nikada do sada. Pripadanje tom gradu, toj klimi, ljudima, ulicama, sokacima, birtijama, biciklima, trotoarima, izlozima iz kojih će se uskoro smešiti maturanti. Nije to samo "umro je neko". To je "umro mi je neko". Moj, koji je uvek bio tu, i kad sam se radovala i kad sam plakala, na ekskurzijama, žurkama, kad sam patila, tugovala, čekala. Uvek je bio neki njegov stih, poseban, tih. Stihovi će nadživeti i Đoleta i mene i vas. Samo će ostati tuga koju ću da isplačem prvi put kada budem otišla u Novi Sad.
Danas ne smem. Jedva se skrpih, posle 2020. koja me je samlela kao žrvanj pšenicu. Danas mi je duša tamo više nego juče i manje nego sutra. Tako će biti sve dok ne budem otišla sa jednim koferom i pocepala povratnu za Beograd. Danas ću da pustim da me tuga nosi po pučini Panonskog mora. Sve reke se ulivaju u mora, samo što reka Stiks ne vodi na lepo mesto. Danas ću ja da platim skeledžiji, da ovog mornara preveze kod mojih dragih ljudi, koji su već tamo. U karuce upregnuću čilaše, da ga ispratim do reke. Zamnom će ići muzika. Dunjo moja, čovek sa Mesecom u očima biće u društvu Ljerke, Ljudmile, Anite... Padaće noćas Budimpeštanski sneg iako nije Bogojavljenska noć. Padaće zvezde, da naprave mesta za još jednu među njima.
Platiću tamburaše da isprate karuce i čilaše. Hvala ti za sve stihove i note. Putuj i ne brini. Teško je nama koji ostajemo na obali. Idemo, tamburaši...
lična arhiva
Comments
Post a Comment