KRCKANJE NEBA, deo I
„Gospodine Petroviću, niste potpisali sve
primerke ugovora“, vikala je sekrtarica za njim, dok je bežao prema stepenicama
koje vode nikud. Realno, sve stepenice vode nekud ali ove provereno ne vode
nikud. Kad god bi krenuo niz njih, osetio je kako ga preliva lavina novih
zadataka, ciljeva, misija i vizija. Svog onog đubreta koje ide uz „uspešne“
ljude preteći da čoveka živog poklopi i da nikad ne izađe na slobodu.
Svi ti ručkovi, skupovi, humanitarne
večere, tim bildinzi, službena putovanja koji su iza njega, u protekle 32
godine, potpuno nepotrebno su mu uvaljeni samo zato što je video ono što je
svim kolegama bilo pred nosom, samo ih je mrzelo da se time bave. Možda su samo
bili pametniji u proceni da život i slobodno vreme nemaju cenu. Na početku svog
radnog veka bio je radnik kao i svi ostali obični radnici u maloj privatnoj
firmi. Tu je naučio posao i zakone ali ne one zakone što ih pišu u debele
knjige, to može svako ko ima dovoljno slobodnog vremena da se tome posveti. Učio
je nepisane zakone. One, koje su postavili ulični trgovci u doba ratova i
inflacije, one kako preživeti kad ti je plata 20 maraka za ceo mesec pa, kad je
dobiješ, jedva ostane za džak krompira. Zakone koji su eksperimentalno
dokazivali da bolje prođe onaj ko ćuti a ne onaj koji govori jer ne treba o
svemu da se govori. Posebno, ne pred svakim.
I tako je, u svojoj 27. godini,
automatizovao jedan proces koji je multiplikovao mogućnost za zaradu a
višestruko smanjio broj njegovih kolega. Iskusni poslodavac nije imao decu.
Njega je smatrao za čedo svog rada i prosperiteta pa mu je dozvolio da bude
vlasnik 50 % firme. Preostala 2% je osvojio jedne davne noći, na pokeru sa
gazdom i još dvojicom njegovih podguznih muva. Iskoristio je momenat kada su
ova trojica već bili umorni i uspavani, što od belog ruma što od tople
sicijlijanske noći i, malo na znanje, malo na sreću i malo na mračne uslove
osvojio je dovoljno da postane većinski vlasnik. Kako to obično biva, išao je samo
uzlaznom putanjom. Onog dana, kad mu je advokat doneo papire da je „zvanično
uspeo u životu“, poželeo je da nije. Šta mu je to trebalo? Više nema stajanja.
Nema ni spavanja vikendom do podne, nema stonog fudbala sa drugarima po celu
noć, nema seksa sa Mimom onako iz zezanja. Mima se zvala Milosava, samo je
tripovala da će da izgleda pametnije ako se bude predstavljala kao „Mima, sa Dorčola“.
Baš zato što nije bila Mima sa Dorčola nego
Milosava iz Mladenovca, nikad je nije shvatao ozbiljno. Njena uloga u životu
gospodina Petrovića, na pragu njegovih tridesetih, bila je da popuni vreme
između ručka i gelenderisanja sa drugarima iz kraja, baš tu na gelenderu ispred
zgrade ka garažama. Milosava je, kao, studirala na Hemijskom fakultetu i
savršeno joj je odgovaralo da ima sa kim da potroši vreme između faksa i
autobusa kojim se vraćala u Mladenovac. Autobuska stanica je bila blizu a imati
momka koji živi u centru Beograda njena velika premija. U odnosu na mladog
gospodina Petrovića, svi ostali seoski đilkoši nisu mogli da primirišu njenim
mini suknjicama i loknama na kukurozovini.
Da se vratimo u toplu sobu gospodina Petrovića. Živeo je u
salonskom stanu u ulici Strahinjića Bana, sa svojim roditeljima, samo zato što
je deda zadužio nekog pukovnika još 1945. pa ga je ovaj pustio da žive u stanu
proterane jevrejske porodice. Od momenta kad su Petrovići tu ušli, ni bombama
niko nije uspeo da ih istera da izađu svi zajedno napolje jer neprijatelj nikad
ne spava i neko može da im otme stan. Lopov uvek misli da će da ga pokradu, tako
nekako. Do svoje smrti, baka je živela u maloj devojačkoj sobi u ogromnom stanu
na kom je preko pločice sa naptisom VAJNBERG neko selotejpom zalepio papirić ПЕТРОВNЋ
koji se nikad niko nije usudio da skine. Oduvek mu se činilo da tu nešto nije
kako treba, da je nečega previše ili manje nego što treba što je bio odličan
motiv da nauči da čita sa 5 godina. Svakodnevno se obraćao starijima sa molbom
da prezime napišu kako treba ali odrasli nikad ne obraćaju pažnju na bitne
stvari ukoliko im ne donose slavu, bogatstvo ili oba.
Gorepomenuta Mima je prvi put došla u sobu gospodina Petrovića
jednog januara, kada je sneg toliko napadao da je, teškom mukom, izašla sa
Hemijskog fakulteta na Studentski trg, bez jasne ideje kuda da krene a u
Mladenovac da stigne. Obzirom da je sa gospodinom Petrovićem, do tad, popila
već dva puta čaj u „Grčkoj kraljici“, oboje su smatrali sasvim prigodnim da se
Mimini batačići u miniću ne smrzavaju bez potrebe. Njegovi roditelji su bili
uvaženi i poštovani. Posećivali su muzičke svečanosti na Kolarcu i baletsku
scenu Narodnog pozorišta, potpuno prigodno dorčolskom stanju stvari. O tome su
nadugačko i naširoko pričali sutradan u administraciji Gradskog saobraćajnog
preduzeća gde su oboje radili. Kolege su ih posmatrale kao čuda iz paralelnog
Univerzuma, iako je većina prolazila pored Kolarca na putu do pogona u Kneginje
Ljubice ali.... Petrovići nisi virili. Oni su imali ulaznice, koje su sutradan
pokazivali kao materijalne dokaze da su zaista prisustvovali. Tajnu njihovog
socijalnog uspeha je čuvala tetka Maca sa drugog sprata, koja ih je snabdevala
ulaznicama kao kompenzaciju za držanje kace sa kiselim kupusom u njihovom
podrumu jer je svoj izdavala onom ćelavom iz prizemlja.
I tako, jedne hladne večeri a baš pred januarski ispitni rok, mlada
Mima je prvi put ušla u salonac Petrovića. Promrzlih prstića i nožica iz
minića, mladi gospodin Petrović je brzo predstavio svojim roditeljima i
šmugnuli su u njegovu sobu. Kaljeva peć је pucala od toplote baš kao i dugmićI na
smernoj košuljici naše drage i rumene Mime. Nije bilo potrebno ni da je mladi
gospodin Petrović razodene. Već je bila spremna da kaže UDAĆU SE ZA TEBE. U žaru
ljubavnog zanosa njena košuljica je, čudnim potrezom, došla u bliski susret sa
kaljevom peći i samo je cvrknula, kao čvarak kad padne na vruć tiganj. Ljubaznošću
gospođe Petrović obezbeđena joj je rolka od angore, predivne mekoće i mirisa
života u centru Beograda kao i somotske pantalone koje je gospođa Petrović
nosila pre 20 kilograma. Utom je došao stariji gospodin Petrović, sa kartama za
drugi red u Narodnom pozorištu i glavicom kiselog kupusa koja se cedila iz kese
na hrastov parket salonskog stana. Pre nego što se mladi gospodin Petrović bilo
šta pitao, zadovoljna, sita i blago oznojana Mima je rasula svoje lokne po dva
jastuka na jednom krevetu u njegovoj momačkoj sobi.
Obzirom da mu niko nije rekao gde on treba da spava, noć je proveo
u dremanju u fotelji i sve bi ostalo baš tako da lukava gospođica Mima,
studentkinja Hemijskog fakulteta, nije shvatila da će sama morati da mu skine
prugastu pidžamu, zajaše ga pošteno i obeščasti pred svim njegovim maketama
aviona, tenkova i kompletima lektire za baš svaki razred osnovne škole. Mladi
gospodin Petrović je sabrao 2 i 2 ali zbir nije zvonio na uzbunu. Sve je bilo
baš u najboljem redu. Jedino sumnjivo je bilo zvono crnog bakelitnog telefona u
predsoblju tačno u 6 sati I 23 minuta ujutru. Zvao je otac gospođice Mime, ni
malo zabrinut zbog snega koji je zavejao puteve između Mladenovca i Beograda. Mladi
gospodin Petrović, ponesen krilima svog prvog seksualnog odnosa, želeo je da zvuči
malo odlučnije i starije ali nije imao kad da naštimuje glas. Mimin otac je
zvao da saopšti vest za javnost: on je došao iz noćne smene, ide da spava i recite
Mimi da ne treba da žuri.
Neverovatno ali Mima uopšte nije imala nameru da žuri. Naprotiv. Iz
njenih velikih smeđih očiju jasno kao letnji dan štrčala je želja da iz tog
stana ne izlazi dalje od Bajloni pijace. Tako je mladi gospodin Petrović bio
uvučen u mrežu Miminih najlon čarapa, mini suknjica i bluzica sa vašara u Topoli
kupljenih iz prve ruke, od žene koja je lično išla u Istambul po to. Crveni karmin
zelene boje je, tih godina, bio potpuni hit. Nije se skidao ni sudskim putem pa
je bio potpuno bezbedan za posteljinu porodice Petrović. Nešto je načula kao da
su jastučnice još uvek sačuvane iz škrinje za devojačku spremu Vajnberga, čak
je pokušala da izračuna koliko godina te
jastučnice mogu da imaju ali ne neko prekinuo i račun nije dovela do kraja.
Tog januarskog jutra, mladi gospodin
Petrović je zvanično postao većinski vlasnik male firme i vladar Miminih
intimnih zona. Što bi se reklo, sasvim ozbiljan čovek. Još mustaće da nacrta i
polucilindar nakrivi… Živeo je toliko blizu svoje firme da mu ni automobil nije
trebao. I kako sada svet da čuje za njegove uspehe, kako i na koji način? Sve
mu ide od ruke a bez njegovog velikog truda i zalaganja. Prekrstivši ruke na leđima kao da ima 80 a ne 26 godina, mladi gospodin Petrović se uputio ka svojoj
kancelariji. Popiće prvo čaj iz svoje Miki Maus šolje a onda će glasno da
uzdahne i krene u svoj radni dan.
Gospođica Mima je ostala da pije kafu sa
gospođom I gospodinom Petrovićem. Zadovoljno su trljali ruke. Otrgli su sina
jedinca “od ulice, kafane i lošeg društva”. Ova predivna devojka, čiji je
komentar na baš sve bio PREDVNO, odigraće ključnu ulogu u tupljenju rogova njihovog
mladog jelena. Baš u to vreme, 20. januara oko 08.45. nad Dorčolom se prolomio
čudan zvuk, kao da se lomi džinovska grana ili krcka nebo. Upućene brkate babe iz ulice Đure
Đakovića su se prekrstile. Takav zvuk bi se čuo samo kada bi se sudbina nameračila
da dokaže da planove ne treba praviti.
foto: Pixabay

Comments
Post a Comment