Kako roditelji kvare svoju decu

Nikad nisam bila spremna da postanem roditelj, iako je u mojoj 35. godini test pokazao da sam trudna. Poznajući sebe, plašila sam se odgovornosti koju roditeljstvo donosi zrelim osobama. Nisam bila zrela, u tom smislu, i to nema veze sa godinama. Bili smo na početku braka i zajedničkog života i trudnoća mi je bila još jedna ogromna promena.

Sve mi je bilo stresno, od početka do kraja. Dobila sam u ruke smotuljak i papir da izađem iz porodilišta. Nu uputstva ni garantnog lista. Doneli smo je u korpi kući, a srećni otac je korpu stavio na sto, baš kao kad bi doneo pune torbe sa pijace. Po sred stola. Kao kesu sa krompirom. Spavala je, isto kao što i danas može da zaspi bilo gde.

Proučavala sam to malo biće i kako, kao roditelji, utičemo na nju i njen razvoj. I dalje sam se plašila koječega ali sam se bar trudila da to ne bude očigledno. Ipak sam mama a mame su neustrašive. Imaju odgovore na sva pitanja, u svim situacijama umeju da se snađu, uvek znaju šta treba. Ja sam bauljala u mraku, rešavala probleme pomoću štapa i kanapa i bukvalno se igrala sa bebom. Izlazile smo u duge zimske šetnje, objašnjavala sam joj šta je drvo i zašto će tek na proleće imati lišće, iako je imala mesec dana i umela samo da jede, spava, plače i puni pelene. Uvek sam joj puno pričala. Trudila se da je upoznam sa ovim svetom kakav jeste, a ne kakav bih ja volela da je jer takav nije. Objašnjavala zašto mora ona da se prilagođava, da bude elastična, da nalazi svoj put kao voda kroz beton.

Imala je 3-4 godine. Savski kej, zidić metar visine. Držala sam je za obe ruke i objašnjavala kako da doskoči na obe noge. Prišla je vidno uznemirena žena i pitala me što malo dete teram da skače sa zida. Objasnih da je učim da doskoči, jer kad to savlada, neću imati brige da li će da je ukoči strah kad se popne na drvo a ne bude umela da siđe. Par sekundi me je gledala, ćutala i izvinila mi se. Kaže, radite dobru stvar, a moje pogrešno mišljenje me je obmanulo. Sad se znamo, pozdravimo se u prolazu. Kaže, nije zaboravila lekciju koju sam je naučila. Šećer i so slično izgledaju, tek kad se probaju oseti se razlika. Nije sve kako izgleda.

Neka deca izgledaju srećna. I neke mame, takođe. Ne volim da donosim sud o drugima, jer ne volim ni da o meni neko sudi, baš kao gore pomenuta gospođa, na osnovu onoga što joj se učinilo. Neki roditelji i dalje smatraju da je dovoljno što im se deca igraju oko nogu, bez da uđu u igru sa njima, posvete im se jer to žele a ne zato što su obavezni. Neki dečaci slušaju tate kako vređaju i omalovažavaju mame, pa isti model prihvataju kao normalan i tako počinju da tretiraju svoje drugarice. Govorim o deci od 10 godina, pilićima koji tek kapiraju da imaju krila a potrajaće dok shvate da ipak ne mogu da lete. 

Sve devojčice kopiraju svoje mame a mame toga nisu uvek svesne. Ni svog polu oguljenog laka na noktima, ni uredne kose, ni lepote osmeha, ni koliko je lako ići kroz svet namrštena. Iz svog ugla odrasle žene, nekako mi je najviše žao dečaka koji od mama uče kako su tate paraziti, lenčuge, glupani, manje vredna bića. U tome može biti istine, ali je sam način kako mama govori o tati strašniji nego njene reči. Deca uče iz naših dela više nego iz reči. 

Upoznajući muškarce svojih godina, shvatam koliko im dominantne majke nisu pomogle da odrastu. Da, stvorile su vaspitane dečačiće koji se nikad nisu izvukli iz kandži mamine kontrole i dominacije, ma koliko daleko da su se odselili i osamostalili. Kroz upoznavanje i priču skoro uvek dođem do saznanja da je tata bio mekušac, nije se posvećivao ni ženi ni detetu onliko koliko su očekivali. Mama je bila i ostala zakon, tata je tu neki lik koji je imao reproduktivnu ulogu i mama ga je zasenila po svim pitanjima. Sledeće do čega dođem (na stranu koliko mi se taj muškarac sviđa) je da je taj čovek nekompletan. Da se neka karika u njegovom emotivnom razvoju nije vezala i srasla kako treba, i da će tu uvek biti rupa. Neke sam pokušavala da zalemim, da tu rupu ne gledam, da se pravim da ništa nisam primetila. Ne ide mi, suviše sam realna da bih i na to žmurila. Posesivnost i dominantnost majki koje su u svom svetu uspešne i najbolje neverovatno utiču na dečake, posebno ako su tretirani kao najbitniji muškarci u maminom životu.

Lakše je vaspitati dete nego popraviti odraslu osobu, pročitah ovih dana. Mudre misli najčešće ne pamtim ali ova mi se baš zalepila u memoriju. Istina je da svaki roditelj zna svoje dete najbolje i da dela najbolje što ume. Jednako je istina i da se roditeljski propust u jednoj fazi razvoja deteta prenosi na dalje, dok se ne formira i ustali. Kad porastu, i kad ih upoznamo, nema te ljubavi koja će "rupu" da popuni, ma koliko da se trudimo. To moraju sami da savladaju, betoniraju i nastave dalje. Jednog takvog, sa rupom, ne mogu da procesuiram. Skače mi po mislima sve sa tom rupom, i stvari čini još težim. Previše se, u mislima, vraćam do njega pa evo i vas smaram. Ko zna, možda neka mama razmisli...?







Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX