Ide to sa godinama...

Kao dete, mislila sam da mi je drug svako sa kim se igram. Čudila sam se roditeljima, kako to da imaju tako malo drugara? Oko mene je uvek bila gomila dece. Nisu nam trebali telefoni da se dogovorimo za park, jednostavno, izađem iz zgrade i ekipa je tu. Tako i kroz svaku školu a kad sam počela da radim shvatila sam da su mi najveći drugari oni čiji bih posao preuzimala na sebe, a oni su bili slobodni da idu kući kad je kraj radnog vremena. Tako sam birala, naučena da se ne sme reći neću i ne mogu.

Onda su se moji drugari osamostaljivali, venčavali, decu dobijali a ja sam uredno pratila sve njihove napretke, uspone i padove. Poturala svoje meko rame kad plaču, bila tiha pozadinska pomoć kad prave slavlja, uopšteno rečeno, bila sam tu da pomognem. Da sitnicom obradujem njihovu decu, da čestitam rođendane i godišnjice, da pridržim kad padaju, da budem glas razuma kad traže savet. 

Svoje drame sam prolazila bez njih. Isto kao i rođendane, slavlja i tuge, za koje nisu znali osim ako me pitaju kako sam i šta ima, a i to se ozbiljno proredilo. Telefonski pozivi su, sve češće bili od mene ka njima. Bilo mi je sasvim u redu da se jave kad im nešto treba, da učinim šta mogu. Radovala sam se njihovim uspesima, podržavala, pridržavala i smorila se.

Moguće da to ne bih primetila, da nisam osvestila koliko njih se seti mog rođendana ako ih Facebook ne podseti. Koliko njih zna koji je razred moja ćerka, koliko njih me pozove a da im ništa ne treba... Onako, da pitaju šta radim, kako sam, ispričaju neki vic, nasmejemo se zajedno pa svako svojim putem. Moram da priznam da sam i dalje naivna, što se tiče ljudi, ali više nisam glupa. Neke stvari i društvene pojave jednostavno ne mogu da se razumeju dok ne uđeš u neke godine i životne tokove. Došla sam u situaciju da ljudima treba da objašnjavam zašto ih zovem. Samo što otvoreno ne pitaju šta mi treba? Zašto mislim na njih? Zašto sam sebi dala slobodu da svojom empatijom bacam kamen u njihovu ustajalu baru? Kad isključim emocije i razmislim... U pravu su. Ne treba da se bavim njima, a iz toga se sam formira zaključak da mi ni oni ne trebaju.

Nije me mrzelo da neke pitam šta su danas uradili lepo, humano, kome su ulepšali dan. Posle prvog šoka sa njihove strane postalo mi je jasno da je to naš poslednji kontakt. Neki ljudi su rođeni sa empatijom, neki namršteni, neki ljubomorni, neki radosni neki nezainteresovani.. Za sve ima mesta pod kapom nebeskom a do mene je koga ću da zadržim u svom svetu.

Ono što me fascinira ovih dana je reakcija ljudi, kad na pitanje "Kako si, Sanja?", odgovorim sa "Vrlo dobro sam" i osmehnem se. Skoro da se vazduh ispuni nekom nelagodom. Zašto i kako si vrlo dobro? Šta ti je pa ti je vrlo dobro i još si nasmejana? Onda kreću najrazličitije ocene mog stanja. Od pitanja da li sam na nekim lekovima, do konstatacija da je logično da mi je vrlo dobro, kad sam razvedena, nemam muža, nemam briga, nemam.... Tu je zajeb. Nije reč o onome što nemam nego o onome što imam i čime (i kime) se ne hvalim. Lepo mi je u svom životu. Udobno, prijatno ali to ne znači da je moj život savršen i oslobođen svih briga i problema današnjice. Ne moram da se hvalim zašto mi je vrlo dobro i zašto sam nasmejana. Za one radoznale: ne, nije razlog samo kamara para, odličan redovan seks, partner koji mi skida zvezde sa neba... Nije razlog to što sam razvedena, što nemam nikakve obaveze (postoji taj mit da razvedena žena nema nikakve obaveze, još ne znam na osnovu čega, nama verovatno pare rastu u parku, čist veš u ormaru, hrana u frižideru a račune plaćaju patuljci koji jašu jednoroge, deca rastu sama od sebe...). 

Ko me poznaje, zna moje razloge za dobro raspoloženje. Ko me poznaje površno, a nema želju da to poznanstvo podigne na nivo kako se ja prema njemu odnosim, danas je izbrisan iz telefonskog imenika. Neću više da lažem da sam vrlo dobro, da ne uvredim one što su rođeni nezadovoljni. Odlično sam!

Ako želite da budete srećni, budite. Ja jesam i neću nikome da se pravdam zbog svog izbora.













Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIX

Taj muški strah