Moj deo Pariza

One su jedinstvena četvorka na ovoj planeti. Jedna se smeje tako glasno, da ti oduva svaku tužnu misao. Ima srce veliko kao Sunčev sistem. Jedna ima frizuru za koju treba imati hrabrost, i tetovaže za koje tek treba imati hrabrost, onu koje samo posebne žene imaju. Jedna voli da kuva i priča drveću i psima, i još jedna, koja se kao senka provlači pored ove tri gromovnice, čineći ekipu savršeno balansiranom. 

Rešile su i uspele da se usaglase i odputuju u Pariz na par dana. Radovala sam se sa njima, od prvog dana kad sam saznala za planirano putovanje. Uživala sam u njihovoj radosti, fotografijama, njihovoj radosti i zajedništvu. Bio je petak 13. novembar, one u gradu svetlosti, koji teroristi dovode do krvarenja, bukvalno. Dan posle koga Pariz više neće biti isti. 

Prvo sam smireno gledala po Facebook-u, da li su se čekirale u nekom od restorana u ugroženim zonama. Nisu, dobro je. Znajući ih, očekivala sam bar mali znak, da je sve ok i da se super provode. Sati se nižu a noć širi strah kroz celu Evropu. Ne paničim ali mi nije svejedno. Ateista sam, ne verujem u boga ni svevišnje sile. Kutkom svesti koji se otrgao racionalnom upućujem tihu molbu Univerzumu, da se bar jedna od njih oglasi, opsuje, napiše bilo šta samo da znam da su bezbedne. I tako noć prolazi, sve do trenutka dok nisu poslale sliku. Njih četiri, sa osmesima oko lica i crvenim beretkama, sede u stanu i uživaju. Izgleda smo im mi, odavde, poslali više straha nego što su ga u Parizu u tim trenucima same osetile. Popila sam lek za smirenje, da mi se srce snormali, i zaspala. Sutradan su se bezbedno vratile. Ni teroristi im nisu pokvarili uživanje u dugo planiranom putovanju, ali moglo je i bez toga. Prođe taj petak 13., idemo dalje, svi u svoje male svetove i obaveze. Hvala Univerzumu i svima koji su pomogli da se ove četiri žene bezbedno vrate svojim porodicama i prijateljima,

Danas me je u poštanskom sandučetu dočekala razglednica. Toliko sam se uzbudila, da nisam ni videla sliku, samo prvi red "Beše petak 13. u Parizu..." Sledeće čega se sećam je da sedim na stepenicama u ulazu, plačem celim telom, komšija čuči pored mene i ne zna šta mi je. Strah koji me je ono veče drmao a ja sam mu odolevala, večeras mi je odsekao noge. Pomislila sam, šta da se nisu vratile, da su ovo pisale i poslale u poslednjim trenucima....? Užasne misli kojima nisam mogla da se otrgnem. Kao da me je neko isključio iz struje, eto, tako sam se osećala. I da me je ponovo uključio, da se radujem što njih četiri postoje, što su tako lepe i vesele i nasmejane i neponovljive, jer nove četiri više ne bih pustila u život.

Ovo je zahvalnost. Njima što su me se tamo setile, i Univerzumu jer su opet tu. Žive, nasmejane, grme radošću gde god da prođu jer su posebne. Možda nisu svetice ili najbolje žene na svetu ali su moje drage. Sanja, Ana, Katarina i Dragana. One koje je Univerzum sačuvao, da nastave da šire tu Energiju i radost oko sebe i krevelje se i ubuduće, jer im se tako hoće.

One su Tri plus jedna.

A ovaj frajer, u daljini, čeka mene. Mislim... To mi nisu rekle, ali i ja imam pravo da maštam..




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX