Dvadesetpetidecembardvehiljadepetnaeste
Evo razmišljam... Ima već par dana da mi na zidu nisu osvanuli mačići za
usvajanje i "glasajte za mog rođu da dobije nesto sto mu ne treba al' opet dobro
će mu doći". Ostaje jos samo da rešim dilemu da li po Facebooku više smaraju
farbana jaja ili jelke i novogodišnje ludilo može da počne. Uz mačiće za usvajanje, koji
iskaču sa svih strana, moram da dodam i Suzanu Mančić. Odem na fb profil druga
iz škole, eto je. Produžim da online poručim hladno cedjeno ulje od koštica, Sju
ceka da uveliča njihovu novogodišnju zabavu. Pomislim da svratim do Čumića i
obnovim zalihu začina u ponedeljak, ali avaj! Pogađate ko će biti tamo!
Bog i duša, u tv
kutiju ne gledam, ali ima još jedan što tako iskače koji god kanal da pogledam.
Pomisliću da ti ljudi nemaju preča posla. Samo čekam da me napadnu novogodišnji
specijali u sred prenosa 4 skakaonice ili koncerta bečke filharmonije. Nisam
neki ljubitelj ni jednog, ali moram da se lociram dok jedem rusku salatu. Majka
mi zabranila da je jedem onako u trku, kako obično jedem kad sam kod kuće i
radim još 10 stvari u isto vreme. Kaže, isflekam tepih gore nego troje
četvorogodišnjaka. Tako me zakuca za sto i šta ću, gledam program koji i ona
gleda. Red skakaonica pa red ruske salate, pa tako par puta, dok ne prebaci na
neki kanal koji reciklira program emitovan u novogodišnjoj noći.
Pre neki dan, na radiju, čujem neku gradsku facu kako kaže da će zabavni program na beogradskim ulicama biti za sve ukuse. Lično, volim ljuto. Od ljutog rokenrola na ulicama mog malog grada nema ništa. Plastificirane gospođe mi ne prijaju. Ove godine novogodišnju noć bih radije provela u Novom Sadu, samo zbog muzike, nego mi je nezgodno da autobusom vučem tu maminu rusku salatu za ujutru. Još ću da razmislim, ali na Cece i Jece svakako neću pa sve da mi pod prozorom zapevaju.
Pre neki dan, na radiju, čujem neku gradsku facu kako kaže da će zabavni program na beogradskim ulicama biti za sve ukuse. Lično, volim ljuto. Od ljutog rokenrola na ulicama mog malog grada nema ništa. Plastificirane gospođe mi ne prijaju. Ove godine novogodišnju noć bih radije provela u Novom Sadu, samo zbog muzike, nego mi je nezgodno da autobusom vučem tu maminu rusku salatu za ujutru. Još ću da razmislim, ali na Cece i Jece svakako neću pa sve da mi pod prozorom zapevaju.
Da budem
iskrena... Da li ja moram da budem u tom novogodišnjem raspoloženju? Možda je to
normalno za srednju klasu, koja nema baš puno mogućnosti da se zabavi preko
godine, pa je ok za NG da se loče rakija iz sela, cupka u kineskoj haljini (ali
iz robne kuće, ne kupljenu sa kartona ispred robne kuće), ogovaraju oni koji
nisu došli i mašta kako će nam sledeća godina biti bolja? Žao mi je tog prvog
januara. To je dan u godini kad su gospođe pandolike, od maskare koju pred jutro
nisu skinule kako treba pa imaju crne kolutove oko očiju. Gospoda smrduckaju na
domaću radžu i proždrnute pihtije.Mnogima je to jedina prilika u godini da se
omrse nacionalnim specijalitetom, jer njihove gospođe ne tolerišu da muževi jedu
beli luk. Smrde, kažu, a kad se gospođe trajno onduliraju pa se pred doček
nafiluju dezodoransom, parfemom, lakom za kosu pa se svi ti mirisi isprepliću,
to ne smrdi, to je miris noblesa u toj jednoj noći kad mora da se veseli i nose
crvene gaće. Mislim da su taj mit izmislili kineski prodavci jer samo oni
prodaju ženske crvene gaće koje im, sigurno, preko godine ne idu baš nešto dobro
a magacine valja očistiti do februara i kineske nove godine. Deci je svejedno koji je dan, oni drndaju svoje telefone i ne vide dalje od nosa.
Kraj je decembra i
svode se računi. Ne ono koliko ko ima Infostan računa na čekanju za plaćanje, nego gde smo bili, šta
smo radili, šta opet nismo stigli, ko je umro i tako to. Od najvažnijih
događaja u 2015. pamtiću:
- Nezaboravne vikende na tajnoj lokaciji, gde niko ne može da me nađe ako neću
- 40.000 čitanja ovog bloga, od aprila do danas
- Jedno zaljubljivanje, koje me protreslo na 220W i izgorela sam kao licna
- Odlične Timberland cipele, koje sam nasledila od sina mog druga
- Jedan onkološki konzilijum, mesto gde se u sekundi shvata koliko je život shvaćen olako
- Prvi odštampan primerak knjige koju sam sama napisala
- Neke nove ljude sa kojima se odlično kapiram bez mnogo priče
Ovog poslednjeg petka u 2015. donosim svoju rezoluciju za 2016. Iduće
godine u ovo doba ću da uporedim želje i realizaciju, i podnesem izveštaj sama
sebi.
- Dragoj Sebi želim da budem pametnija
- Da više radim ono što volim a manje ono što moram
- Da svoj dar umnožim i podelim sa drugima, jer dar ima smisla samo ako se "troši"
- Da imam sve zube popravljene i zdrave istovremeno
- Da budem bolja mama, empatičnija ćerka i manje lenja (vezano za ono što moram a ne volim da radim)
- Posao koji ću da volim da radim u kancelariji koja gleda na veliku vodu (more, reku, jezero)
- Još više koncerata, pozorišnih predstava, smeha i zabave
Moj grad, polako, tone u zimsku noć punog meseca. Prosto poželim da
sam Suzana Mančić, pa da stignem večeras i na koncert i kod drugarice i da budem
sa ćerkom i da pričam sa onima koje volim. Što bi Suzi rekla, "više sreće u
sledećem izvlačenju". Neka to bude u 2016.!
jao crvene gace! Zaista. Seksi. Pa pihtije i Milion. Hm!
ReplyDeleteNeka, NG ne cekam, ona i tako dolazi sama.
Drazi su mi neki drugi dani u godinai. A docek...ostavljam mladjima. Vidim koliko se raduju i kako im akle okice na pomisao proslave i zezanja. I mi smo nekad tako. A sad...zagrljaj, casa dobrog vina i pecenje iz rerne...koje smo sami zalivali pivcem da bude sto rumenije...nema tog doceka koji moze da zameni ovo sto mi imamo.
Mi imamo jedni druge, to ne moze da se kupi, i pravicemo slavlja kad god se vidimo. Slavimo zivot i zvezdu koja nas spoji!
ReplyDelete