Četrnaestiseptembardvehiljadešesnaeste

Trend urbanog života i visok nivo svakodnevnog stresa... Pa ne mogu ja to više, braćo i sestre! Da li ovaj grad guši mene ili ja njega, postaje filozofsko pitanje. Od kratkih nogu pričam kako sam pravljena za mali grad sa rekom i zelenilom i nasmejanim ljudima.

Život u Beogradu postao mi je težak, pretežak. Ujutru oko 8h izađem iz kuće. Trčim kad vidim autobus, pa žurim u kancelariju, posle mnogo sati izađem pa opet trčim dalje... Uobičajeno je postalo da se kući vratim oko 20h. Ne žalim se, samo konstatujem da obezglavljeno jurim između ljudi i obaveza. Gde je tu mir, uživanje, merak? Ima puno obaveza, dragih ljudi koje želim da vidim, obiđem, provedemo vreme zajedno. Nekih susreta sam se svesno odrekla i ostavila ih na čekanju. Imam nezaposlene poznanice koje nikad nemaju vremena, zaglavljene u prostoru između ukakanih pelena, kuvanja džema, ribanja kuće sodom bikarbonom . Bog i duša, što bi Stanojević rekao, u njihovom društvu više ne umem ni da se ponašam. Prioriteti su nam se razišli, posebno od mog razvoda, što je opšte prihvaćeno kao "Tebi je lako, nemaš muža" modus vivendi. Da, meni je lako jer nemam muža, šta god to značilo. Da li je njima teško što imaju muževe? Ne znam ali ne želim više da slušam "ja njemu kažem a on meni kaže, a njegova mama kaže...". Neću. Svako neka živi u modusu koji za sebe bira.

I dalje sam osetljiva na bezobrazluk u svim oblicima i starosnim grupama. Život u Beogradu postao je kazna. Trpim komšije čiji ker redovno zapišava lift a oni se prave blesavi. Trpim hilti bušilice koje grme u svako doba dana. Trpim što svako kome se digne da traži pravdu dođe u Beograd  pa blokira saobraćaj boreći se za svoja prava. Trpim što dolaze ovaj i onaj, pa više ne smeš da obuješ štikle jer ne znaš koliko dugo će putovanje od A do B da traje i koliko km ćeš morati peške, jer saobraćaj stoji. Trpim sve one koji stoje u istom redu u pošti, pa bi rado da se druže i pljuju vlast, državu, bambus i koješta, što ti se slepe uz rame pa pričaju, pitaju i odgovaraju sami. Trpim što držim slušalice u ušima, kao jedinu pouzdanu zaštitu od smaranja onim što te se ne tiče. Trpim i život mi prolazi u trpljenju. Trpim one koji ne žele da razumeju da moja "sloboda" usled razvedenosti znači da subotom uveče peglam a nedeljom se radujem ako stigem da sredim nokte, posle balansiranja između svih koji od mene nešto traže, očekuju, žele, od ispeglanih košulja do preslišavanja biologije i engleskog. Trpim što ne pamtim kada sam pogledala film, jer 30 sekundi posle uvodne najave zaspim, dok razmišljam da li sam završila sve sa svog spiska (jer sam naučila da više ne pamtim nego zapisujem), čiji je rođendan sutra, koliko para treba za školski izlet, da li sam platila struju i da li sutra da kuvam ručak za dva dana i garnizon gladnih pa kupim sebi sat slobode prekosutra. 

Mnogi se nasmeju pa, šertski, primete kako sam ne organizovana, kako mi je izrastak ne ofarbane kose prešao 5 mm, kako samo vučem kutije sa ručkom na posao i sa posla, kako je Grčka divna u septembru. Da li neko primeti kad me ušine u vratu? Ne, od mene se očekuje da budem velikomučenica jer sam žena, jer sam sama izabrala da budem razvedena, dok drugi uživaju u svojim brakovima gde se ne zna ko koga i ko sa kim a protiv koga.. Njihovi ručkovi su detaljni i nutritivno balansirani, a ja drmnem šerpenju pasulja na astal pa to vam je što vam je. Ništa chia semenke sa avokadom, ništa tofu i iceberg salate sa prelivom od pinjola. Jok, ja nemam vremena za te zajebancije pa ako me to čini neodgovornom i staromodnom, neka ide ovaj svet dođavola.

Profiltrirala sam svoj telefonski imenik. Neke sam izbacila a da ih nisam ni pozdravila. Evo, ovo je zvaničan pozdrav svima kojima se neću skoro javiti, jer nemam više želje da slušam prazne priče, hvalisanja i proseravanja po onima koji misle drugačije. Treba mi motika i parče zemlje, što dalje od svog trpljenja. Što dalje od stresa i buke i gužve i crpitelja moje Energije. Posebnog ne stižem da vidim danima. Ležem umorna i budim se ne naspavana, evo, ustaću za 5 minuta, dajte mi tih 5 minuta za sve one godine koje sam dala drugima da mi ih troše nemilice, nezasluženo. Odjednom mi fali sve moje, što sam potrošila na čekanja, na saobraćajne zastoje zbog spomenika azijskim pesnicima za koje nisam nikad čula, koje sam potrošila slušajući druge kako dočekuju svoje muževe sa putovanja na koje su otišli sa ljubavnicama, kako nije prevara kad sa nekim samo razmenjuješ bezobrazne poruke, kako su svi prelepi i savršeni i presrećni onako kako se na Instagramu predstavljaju. Od danas neću da trpim foliranje i neiskrenost. Ne trpim ni cipelu kad me žulja.

Jesen se kotrlja a zima je pred vratima. Čim mi zašušti opalo lišće, to je to, sprema se staza za Deda Mraza. Ne treba mi ništa... Dobro, može da mi donese crvene plitke starke i onaj šareni ram za naočare ali bez toga mogu, navikla sam. Neka mi donese tri... Evo, neka bude dva dana, da sam sama i da ne radim ništa i ne mislim ni na šta, i ja ću biti srećna kao Nova godina. Samo dva dana da niko ne zna gde sam, ne pita me glupa pitanja, ne komentariše, ne traži, ne smara. Da slušam tišinu i da ništa ne trpim. Ako ta dva dana ne izmislim pod hitno, tačno ću da se raspolutim kao prezrela kajsija.







Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX