Ponedeljci i motivacija

Pederi su opet šetali. Homoseksualci i svi mi ostali, koji se pronalazimo u različitim bojama duge, proveli smo jesenji dan sa onima koje volimo i koji nas vole, radeći ono što inače radimo nedeljom. Ljude delim na velike (preko 185 cm visine) i male (one koje mogu da zagrlim a da se ne penjem na prste ili stepenik), na one koji bacaju đubre za sobom (da bi umeli da se vrate tamo odakle su došli, jer me mrzi da svakog pojedinačno tamo šaljem) i one koji svoju ljubav cene i čuvaju od eksponiranja na društvenim mrežama, olajavanja i zavisti svih polova i godišta.

Amal Kluni je lansirala novi trend odeće za predstojeću sezonu. Onima, koji će i ove jesenje kiše dočekati u šupljim cipelama, to znači baš koliko i vremenska prognoza za Kvebek. Jebe im se i za najavljenih 22C i da li je grtal'ca dobila nove gume. A i onaj njen Džordž, ofucao se kao ovaj naš sedoglavi  imitator. Kluni je Kluni, a ovaj pozer u pokušaju bi se priključio protestu vodovodžija i kalemara južnog voća, samo da sebi napravi marketing. 

Oni što su pohađali tri semestra pravnog fakulteta pre 20 godina, i danas se češljaju kao pravnici, iznova zadivljeni koliko je lik koji vide kad stanu pred ogledalo savršen. Taman toliko da im ego napuni jedra na pravničkog regati, jedro uz jedro sa onima što su, ipak, diplomirali.  Neki, koji se bave zdravljem, i danas su dočekali svoje gladne školarce uputstvom da po ručak odu u lokalni fast fud. Pevačica u kojoj, i na kojoj ima plastičnih polimera i ožiljaka od estetskih operacija, i danas nam savetuje da volimo sebe baš takvi kakvi smo.

Koga je muž juče varao, i danas će. Koja juče nije htela da kuva, verovatno neće ni danas, i svi koji su navikli da parazitiraju na tuđoj krvi i Energiji, nisu se preko noći promenili. I danas će da žive od tuđeg rada, u tuđoj šerpi, u tuđim cipelama. Promenila se jedino trava, osvežena noćašnjim pljuskovima. Neki su napustili ovaj svet a neki ga obeležili prvi put svojim detinjim plačem, vriskom zbog promene na koju nisu bili pripremljeni. Uvek je tako, ma koliko mislimo da smo jaki, da priroda ima svoj put i da svako ima početak i kraj, jake emocije nas protresu iz korenja. Zato imamo prijatelje, da nam pruže ruku ako padamo, dok se vraćamo na svoje mesto.

Neki studenti su završili godinu sa prosekom 10, ne da bi im mame mahale indeksima ispred koleginica dok maste burek, nego zato što uče. Ne kažem, i druga deca uče, prema svojim mogućnostima i motivima. Neki zato što su odavno odlučili da budu lekari ili mašinski inženjeri, neki zato što je trend da se upiše fakultet pa makar bio za menadžere preduzetništva. Prodaće deda njivu, dići će mama još jedan kredit, sve što se prodaje može da se kupi.

Olimpijske medalje polako padaju u zaborav. Ko je juče trenirao u hladnom bazenu, i danas će, nema tu nikakve nauke. Matematika je čista. Postoje sportovi gde levi navijači biju desne  i oni u kojima porodice finansiraju svoju talentovanu decu. Postoje i krave koje maze pred izbore i nikad više pa nikom ništa. Te osvojene medalje... Za mene su medalje njihovih individualnih i timskih uspeha, ali mnogo više medalje za sve mame i tate koje nisu videle more godinama... Sve tetke i stričeve koji su ih vozili na lokalna takmičenja, kad je publike bilo manje nego na prosečnom srpskom parastosu... Sva jutra koja nisu prespavali, kao njihovi vršnjaci koji su uživali na raspustu... Sve treninge na koje su otišli umesto na rođendan, žurku, pod ćebe... Za sve plehove gibanice kojima se u komšiluku proslavljao svaki uspeh, i sve maramice koje su upijale suze zbog emotivnih i fizičkih povreda na putu ka olimpijskim medaljama. 

Paraolimpijci se ne zovu tako zato što se oko njih vrte pare. Svoje uspehe i neuspehe, krv, suze, znoj, nose tiho kroz svoje treninge i takmičenja. Bave se sportom iz srca, jer ga vole, jer im je sport pomogao da svoje rane ozdrave i hrabro izađu pod koš, pred druge stonotenisere, strelce.. Pomešali su mi osećanja kao nikad niko. Radost zbog njihovih uspeha i stid zbog sopstvene lenjosti. Gde prestanu izgovori, tu počinju rezultati, to je sva mudrost. Podići ego i dupe, i biti spreman na borbu, na odricanje, na uspeh isto kao i na poraz. Mogu volu rep da iščupam a svoje potencijale ne samo što ne koristim, nego ih ne cenim, kao da sam ih pored druma našla.

Razmišljam... O svakom danu kao blagoslovu, o tome što nisam svesna šta sve mogu i umem jer samoj sebi nisam motiv ni pokretač. A vi, kako ste? Da li ste danas bolja verzija sebe nego što ste juče bili? Nađoste li sebe u ogromnom spektru mogućnosti ili i vama treba šut u but, da krenete ka svojoj boji?



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX