O ukusima se ne raspravlja ali stilovi su druga tema

Ne treba suditi o ljudima na osnovu odela, mada red treba poštovati. Na radnim mestima gde postoje kodeksi oblačenja, stvari su kontrolisane ali na mestima gde ne postoje pisana pravila, svašta može da se vidi.

Prvi primer je bila učiteljica moje ćerke. Starke, uska majica i pocepane farmerke. Da je imala dvadesetdve pa još i da zažmurim, ali svakako nije primereno radu sa decom. Tačnije, ne znam gde bi žena trebala da radi pa da takva garderoba bude ok za posao. Moram da napomenem da sam od roditelja učila šta je crkveno, šta mrtveno a šta za svaki dan pa mi nikad nije bilo teško da garderobu prilagodim prilici. Zato me u lokalnom Maxiju i pekari nikad nisu videli kao ženu, već kao nešto okruglo u trenerci majici, eventualno, okrenutoj kako treba.

Moja mama je bila, pa hajde da kažem, rukovodilac u medicinskoj ustanovi. Ajde što nikad nije nosila crne unihopke ispod bele uniforme, nego je maltretirala sestrice da se upristoje kad su na poslu, jer ne predstavljaju sebe nego ustanovu u kojoj rade. Smejale su joj se iza leđa, da je staromodna, konzerva, i namerno izgledale kao čuda posebno u vreme kad su se pojavile grilonke sa printom leoparda i škotske šare. Mama je ludela a ja sam imala razumevanja, za promenu od ostatka života. Nikako, ni danas, ne mogu da svarim da osobe nisu svesne gde rade i koga predstavljaju. Redovno ujutru u busu srećem cicu za koju sam, u pekari, čula da radi u obližnjem sudu. Šta znam, jeste sitna pa mora na štikle ali čizme u stilu mađarske porno glumice i scenska šminka u 08h radnim danom... Svako jutro nervira vozača autobusa. Suknjica kratka i uska a ona ko štiglić na onim štiklicama, nikako da se popne u autobus.

To što imam uvrnut ukus za parfeme je moja stvar ali od nekih mi je, realno, muka. Ako sam primorana da sedim na slavlju, gde ceo ambijent mirise na parfem od kog mi je muka, nemam izbor nego pravac na terasu i svež beogradski smog. Pre par dana, u salonu nameštaja, jedna od prodavačica je imala mešavinu mirisa znoja i izuzetno jakog parfema. Još mi nije jasno kako sam izdržala. Punu bebeću pelenu preživim ali ovaj miks me ubija iznova. Da se vratim na stilove. Opšte popularne sandale na najlon čarape zamenile su trenerke kombinovane sa čizmama. Sve ok, dođi tako na posao, ali brate.. Ne prodaj ono za ono da je to moderno a ti pratiš modu! Prati je u slobodno vreme, na poslu izgledaj pristojno, bar. 

Što se tiče tinejdžera, treba deca da se traže u raznim stilovima i imaju slobodu, ali ne slažem se da to podrazumeva odlazak u školu u farmerkama toliko pocepanim, da rupe lepršaju između pojasa i manžetne. Trend pocepanog, ok, i dalje ne razumem šta predstavlja ali mogu da skapiram diskretne detalje ali baš rupetine... I o čemu ta deca misle, ima da navuku reOmu, što bi moja baba rekla čim vidi nešto razgolićeno a avgust je prošao. Meni bi bilo hladno i neprijatno u tome. Sva je sreća što nisam tinejdžerka, tačno bih navukla reOmu ili bar upalu nečega. E, i one jakne dužine 20 cm a ispod goli bubrezi... Deco, deco... Vama sve lepo stoji, džakove da obučete bićete i dalje mladi i lepi, za razliku od teta u 6. deceniji koje svoju mladost veštački održavaju u svojim glavama pogledom u ogledalo. Ne sporim, zaista ima mega zgodnih cica sa onim guzicama što muškarci vole, ili nogama do ušiju, koje to umeju lepo da nose. Ima i onih koje totalno pogube meru dobrog ukusa ali o tome ne vredi raspravljati. Svačije oko nađe ono što mu prija. Lepota je u raznolikosti.

Škola i nastavni kadar su moj izvor inspiracije. Mogla bi da se napravi ona "Obucite Cicu" strana u školskim  novinama i to sa svim njihovim stilovima.  Čujem da novi nastavnik istorije ima dugu kosu i neke lance po pantalonama. Obuzdavam se da odem. Verovatno sam godina njegove tetke, što me ne bi sprečilo da mu zveknem dve vaspitne uhozujalice i pošaljem ga po roditelje. Jedino čega se plašim je da mu je mama ona učiteljica sa šminkom za Noć veštica pa bih i nju morala da pošaljem kod direktora i to bez metle. Direktor je pristojan čovek, razumeo bi me.



 Foto: Internet


Comments

  1. U pravu si, naravno. Mada ne bi trebalo biti skroz strogi... npr meni se sviđa već taj profesor istorije. Problem su žene, koje nose prevelike dekoltee na poslu ili učiteljica kojoj vire gaćice koliko joj je suknja kratka. A o čizmama ala "zgodna žena" da ti ne pišem.

    ReplyDelete
  2. Hoces da ti javim kad su otvorena vrata? :)
    Salim se.. Imala je sjajnog ucitelja. DA za farmerke i lepe majice, ali NE za stil ocvalog pankera kao autoriteta za decu.

    ReplyDelete
  3. I ja sam tako odgajana, znalo se što je za po kući, što za školu, kasnije posao, što za misu ili sahranu.I dojam koji šaljemo često je presudan za uspjeh u poslu. Nemam ništa protiv onih koji se drugačije oblače (neprimjereno poslu), to je njihovo pravo, ali ako imam izbora, ja ću izabrati one druge, obučene kako se pristoji njihovom zvanju.

    ReplyDelete
  4. Moj sin ide u XIII gimnaziju i jako sam srećna što i deca imaju dress-code (možda malo i preteran, ali opravdan): dečaci ne smeju kratke pantalone i majice bez rukava (čak i na 35+ stepeni), a devojčice ne smeju suknje i haljine (malo preterano, ali im je verovatno bilo dozlogrdilo da raspravljaju o dužini istih). Deca se bune, ali moraju da poštuju pravila, jer u protivnom tog dana bivaju udaljena sa nastave uz neopravdane. Sa tim pravilnikom, evo ih već nadomak mature. Profesorski kadar je takođe fino i pristojno obučen, milina ih pogledati, malo me podsetilo na vreme kada sam ja bila u (strogoj) srednjoj školi, nekada kada se red znao. A da se sada ne zna - ne zna se.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX