Devetiaprildvehiljadesedamnaeste

"Šta si legao tu, hoćeš tu da mi umreš, a?" 
Bolničar ima tri kubna metra i frizuru kao Kusturica. Ne znam da li je strašnije kako izgleda ili kako te pogleda. Tri kubika u beloj uniformi uopšte nije prijatan prizor. Podseća na Indijanca iz "Leta iznad kukavičijeg gnezda". 

Na podu, ispred ambulante br. 8, leži sklupčan čovek. Skitnica, čini se. Kuka i previja se u bolovima. Rekla bih da se poznaju. Ulazi u ambulantu, vidno odomaćen. Izlazi čio kao stršljen koji je uleteo u sobu, niko ga nije zgnječio i konačno je pogodio prozor i izlaz u svoj svet. Hodnik urgentne medicinske službe dobio je mesto za novog posetioca. Ostao je samo vonj čoveka koji se dugo nije kupao. Tu smo gde smo. Nedelja je popodne. Niko nije došao jer nema šta da radi. Svakoga je muka poterala, lična ili nekog koga voli. Gužva je tolika da vazduha nema. Samo mirisi krvi, znoja i straha. Sve nas puca adrenalin. Neki tiho stenju od bolova. Neki glume masovnost. Svi imamo svoje razloge.

Desilo se šta se desilo. Jedan telefonski poziv je učinio to nedeljno popodne drugačijim od svih nedeljnih popodneva. "U kolima hitne sam, pa samo da ti se javim.." Sve je u redu, čim može da govori, razmišljam već 10 koraka unapred i, u svojoj glavi, znam da je sve u redu. Ne baš u najboljem redu, jer hitna ne vozi nikoga ko je baš u najboljem redu, nego više onako, u redu, ok.. Govori, svestan je, šta god da je bilo. A bilo je. Bio je ispred vozača koji je kasno zakočio. Uvek, baš uvek obučen kao da ide na put oko sveta, i ovaj put je bio pametan i obukao svu opremu. Neki su skloni da kažu da je to pozeraj. Neki znamo da oprema bajkeru čuva život. Samo neki znamo da je motor život, ona iskra koja te tera da ustaneš kad padneš, onaj motiv linije horizonta pred točkovima i ničim nadoknadiv miris asfalta i slobode u kilometrima koje vidiš pred sobom. 

Dobro je. Samo malo nije dobro. Pregledaće ga, i idemo kući. Idemo u ambulantu 2 pa u 7 pa u 8 na snimanje pa u 9 da pročitaju snimak pa.... Kako kažu, tako ćemo. Nedelja je. Od ručka me je boleo vrat. Nikako da se namestim. Glava mi je bila dobro, ramena su mi bila dobro a vrat mi je bio kao tuđ. Čudno je to. On nikada ne kasni. Kasnio je. Sad je sve dobro. Tu smo, ekipa ljudi koji ga vole je tu, i sad i kad god. Pregledi se nižu. Osoblje Urgentnog centra radi kao na traci. Kako uspeju da se isključe iz svega što vide? Kako uspeju da odu kući, da se igraju sa decom, odu u nabavku, vode ljubav, spreme ručak, preslišavaju decu geografiju? To je profesionalizam, kada uspeš da jasno odvojiš dokle je tvoje a dokle primaš tuđu Energiju, i ne dozvoljavaš da se meša sa tvojom. 

Na kolicima pored mene je lepa devojka. Sedi, pogrbljena. Krvava je. Drži vilicu. Drugom rukom kucka po telefonu. Oko nje su dve drugarice i majka. Ne može da govori. Samo nekako skiči, bolno, ljuto, mnogo tužno. Pacijenti se primaju po prioritetu povreda a ne po tome kad su došli. Tanja, tako ćemo je zvati. Vidi se da je u bolovima. Jeziv je osećaj biti među ljudima koje boli a ne možeš jebeno ništa. 

Na drugim kolicima je mršuljavi momak bez majice. Pantalone, ispod pojasa, natapaju se krvlju. Čini se da je ubodna rana. Ruke su mu krvave, lice mu je umazano. Crvena fleka na pantalonama je sve veća. Kao da je zaboravljen. Nikoga pored njega. Prišla bih i ne bih, ne smem. Možda je agresivan. Možda zaražen hepatitisom C ili HIV-om. Možda mu samo treba da ga neko pomiluje po obrazu i kaže mu da će sve biti u redu. Valjda. Aca, tako ga oslovljavaju.

Sedokosi gospodin pravi buku. Oko sebe širi miris alkohola. Deo lica mu je ugruvan, obliven skorenom krvlju i podliven. Pored njega dva mlađa čoveka, jedan vidno besan, drugi kao statista. Zvaćemo ga Karl. Gospodin Karl ima preko sedamdeset godina. Lepo je obučen, na njemu su vidljivi tragovi nekadašnjeg višeg sloja. Lepa garderoba, doduše, isprskana krvlju, ali i dalje se vidi da je lepa. Na jednoj nozi ima čarapu, druga noga mu je bosa. Sedi i gunđa glasno. Sin, rekla bih, pokušava da ga smiri. Gospodin postaje agresivan. Sklanjam se u stranu. Ustaje, hoće da se bije sa sinom. Đavo ga goni. Besan je, u svojoj staračkoj nemoći.

"Za ovo sam te školovao, da me ovde brukaš pred svetom, jesam li te za to školovao?", dere se. Sin izgleda meko kao pamuk, kao veliki dečak kog je tata doveo u internat prvog dana i otišao. Naočarice i garderoba na njemu su poput uniforme. Ruke negovane, kao da nisu podigle nikad ništa teže od kašike a nju, očigledno, često podižu. Dekica se dere, neposlušan je i sve više agresivan. U hodniku nema mesta za takve egzibicije. Svi stojimo jedni drugima na nogama, bukvalno. Par mesta za sedenje rezervisano je za one koji ih se prvi dočepaju. Na kolicima leže samo najteži slučajevi. Nigde, osim u tom hodniku, nije privilegija kad imaš ubodnu ranu i puste te da ležiš na tim kolicima. Umetnost je proterati ih kroz prepun hodnik. Previše je tu bolnih lica, da bih stigla da obratim pažnju na svakog. Svima im želim da što pre odu svojim kućama, gde god one bile.

Malo se plašim za ovog našeg, ne preterano. Nekad mi je neko rekao da su rumeni obrazi dobar znak, pa računam da mu nije ništa strašno. Preloma nema. Brinu me one skrivene povrede, moguća unutrašnja krvarenja, kontuzije. Ceo život je pred nama, da čujem šta se i kako dogodilo, sad je to sve nevažno. Čekamo rezultate snimanja i šalju nas na skener. U ruke dobijam štampano uputstvo... Do kraja hodnika pa levo uz stepenice, pa pasarelom do sledeće zgrade, u prizemlju je skener. I, molimo Vas, vratite nam ovaj papir. Fakat.. Trebaće uskoro nekom novom, ako bude mogao da čita. Dok nisam stigla, dovezli su mrtvog bajkera. Tog dana ih je petoro poginulo širom Srbije. Niko od ludovanja. Svi greškama vozača automobila. To je sad nevažno. Drago mi je što nisam bila tu. Ne plašim se smrti. Lažem. Plašim je se samo kad nosi moto opremu.

Skener je u raju. Prostor je ogroman, ima vazduha, otvoren je prozor i nema gužve. Čak ima i mesta za sedenje. Oni pre nas uče me kad i kome dajem dokumentaciju. Sestra uzima gomilu papira i izveštaja sa dotadašnjih pregleda. U rukama mi ostaju samo njegovi rentgenski snimci. Držim ih pažljivo, kao da držim svete spise. Ako su pokazali da nema preloma i većih problema, držaću ih najzahvalnije što umem. Ti snimci kažu "Sve je u redu". Hvala im. Nisam pobožna, ne molim se nikome, ali sam na putu do Urgentnog razmišljala koliko još miliona stvari treba da uradimo zajedno, o hiljadama stvari o kojima treba još da razgovaramo, stotinama mesta koje treba zajedno da vidimo. Bilo je sasvim dovoljno da mi uposli um, dok ga nisam videla ispred ambulante broj 2, naslonjenog na zid, sa plastičnom kragnom koja nikako ne ide uz moto opremu. Iz džepa mu je virila tablica. Ne deluje pogužvano. To mi daje nadu da motor nije zgužvan. Neka bi pomislila "Dođavola motor, to je opasno". Ja, uvek naopaka kada su takve stvari u pitanju, pomislih na radost kada i tih 95 konja opet stavimo na asfalt.

Tanja je, i ovde, ispred nas. Kao da smo na polaganju ispita, svako ima svoju grupu i hrpu papira, i svaku ekipu čine: neko koga puno boli, neko ko plače, bar jedan optimista, i bar jedan koji se zeza. Gledam joj kosu, kako se preliva preko njenih leđa, dok sedi na kolicima. Iz nekog razloga ne sme da leži a mnogo je boli. U očima joj se vidi. Neko je obrisao krv sa njenih ruku. Ulazi na skener, pa je izvezu pa zabrinuti doktor dolazi do nje i kaže joj da ne brine, da će moći da ima decu, iako joj to sad ne izgleda tako. Nisam radoznala o čemu se radi. Samo bih volela da je pomazim po kosi i kažem joj da će sve biti u redu. Valjda.

Aca je na svojim kolicima. Njega su bolničari dovezli, onaj ogromni i jedan manji. Od njega je svaki manji. Parkiran je pored lifta, u mraku, sam. Sramota me je da pijem vodu i sklanjam se da me ne vidi. Krvava mrlja na njegovim pantalonama više ne raste. Neko reče, uboden je šilom u stomak. Opet neko reče... Nekad su se boli noževima, kakvo bre šilo... Naša ekipa se smestila na malo dalje stolice. Na klupi sa tri slobodne, jednu je zauzimala baka. Pored nje pripadnik policije. Ćelav, u uniformi, delovao je pitomije nego što bi bio da sam ga srela na bilo kom drugom mestu. Brinuo je o majci, staroj, bolnoj. Nema protekcije na uniformu. Svi su tu jer ih boli. Uskoro stiže gospodin Karl. Prvo se čuje  a zatim i vidi. Svađa se sa sinom.

"Vidiš kako me ovde drže, kao u zatvoru, ne daju mi da idem u WC", - sve jače i neprijatnije njegov glas cepa tišinu pred skenerom. "Tata, molim te, ne pravi skandal", - oglašava se Karl junior. Zaista liči na dete iz internata, iako ima bar 35 godina. Vidim u njemu dečaka kog je tata gadno razočarao, ne prvi put. Gospodin Karl, tako ćemo ga zvati i dalje, histeriše da mora u WC i da je strašno što ga ovde drže zatočenog, kao nekog kriminalca. Ugleda pripadnika policije i ekspresno se smiruje. 
"Kako je, šefe?", - čini se da ništa pametnije nije mogao da smisli ali je dobra vest da je prekinuo da divlja. "Evo, i mi čekamo", - reče mu ćelavi policajac. Ni on ni debeljuškasti sin gospodina Karla nisu tu odrasli ljudi. Tu su samo deca, uplašena za svoje roditelje. Kratko je trajalo primirje. Gospodin Karl nastavlja svoj cirkus. "Što me držiš bosog, gde mi je čarapa?", - nastavlja.

Sin ga hvata za ramena. Ne gledam, iza leđa su mi. Vidim ih po glasovima, po tonalitetu razgovora, vidim koliko je bola i stida u tim rečenicama. "Tata! Pitaj to hitnu pomoć, koja te je pokupila pijanog na ulici. Tata, ležao si u krvi na ulici, neko je zvao hitnu a ja sam te tražio po bolnicama, nisam znao ni da li si živ...." Sinu nije lako. I nije ovo, izgleda, prva takva situacija. "Pa šta ako sam se napio? Ja ću da se napijem kad ja to hoću. Ne mogu više da pišam kao čovek, niko i ništa me ne sluša, što me ne ostavite na miru da umrem...." Koliko bola je u vazduhu! Koliko tuge čoveka koji oseća da više ne vlada svojim telom ni umom, koji samo hoće da se to završi i da ga puste na miru, eto tako sam ja to shvatila sve dok se nije začuo sin. U tom trenutku sam se i ja okrenula. Tata je sedeo a sin stajao ispred njega. Uloge su se zamenile. Sada je tata dečak uplašen od smrti kojoj, svakako, ide u susret, na ovaj ili onaj način, a sin je onaj što grdi i što sve zna. "Tata! Nisi ti meni jedini, ja imam svoje dete, kome sam potreban normalan!

Tišina pred skenerom je kratko trajala. Tanja mora na još neka snimanja i vidi se da trpi velike bolove. Aca i dalje leži sam. Gospodin Karl je ućutao. Naša mala grupa deli se kad god neko krene napolje, jer je unutra zabranjeno pušenje. Urgentni centar u mraku izgleda strašnije nego po danu. Možda tripujem ali ja sam videla smrt ispred svakih vrata. Na puš pauzi, od svog sagovornika saznajem neke priče... Vrlo je slično onome kada se ljudi upoznaju u vozu i jedno drugom ispričaju svoj život. Osetiš neku bliskost, poverenje, a strah i mrak učine svoje. Tu smo duže od 4 sata i ne vidi se kraj. Smejemo se i zezamo. U povratku pronalazim toalet. Umesto da na česmi pustim vodu, potezom ruke na gore iščupala sam je iz lavaboa. Kažu da strah diže adrenalin. Bežim sa mesta zločina. Ne plašim se ničega, samo mi je nelagodno u tim ogromnim hodnicima. Ne bih da moj sagovornik ode a ja da ne umem da se vratim na skener. U međuvremenu, naša grupa se vratila do ambulante br. 7, na još jedan pregled kod neurohirurga. Upoznaću ih sve lično, toliko sam im zapamtila lica, počeću da im se javljam ako ih sretnem na pijaci ili u prevozu.

Tanju je pukao motor. Na hodniku, pred ambulantom br. 8 u kojoj treba da se ponovi neki snimak, čula sam da je na nju naleteo motor, kog je neko propinjao na zadnji točak a nije umeo. Motor se otrgao, ona je izlazila iz auta, u pogrešno vreme je bila na pogrešnom mestu kao i većina bolnih u hodniku urgentnog centra. Lepa devojka, triseset i neka. Razmišljam... Da li će stvarno moći da ima decu? Da li joj je, trenutak nečijeg neumeća obuzdavanja mašine, u trenutku odneo buduću porodicu? Nadam se da ne vidi ovog našeg, čija oprema nedvosmisleno ukazuje na povredu sa motora. Ne treba mu njen očaj i bes. Razumem je. Bol, strah, ko zna koji snovi pokidani bespovratno, ali nije on za to kriv, zaista nije. Naša ekipa se smestila gde je bilo mesta, stojim pred ambulantom broj 8, kao i momak u žutoj majici. Mršuljav, oko dvadeset godina. "A, ovaj tvoj, bajker, a?", - reče mi kao da se znamo sto godina. Pogledala sam ga, pogled je odgovorio umesto mene. "Aaaaa, šta vozi, mislim koji motor? Jel ti to muž? Znaš, i ja sam bajker", - nastavio je svoj monolog opušteno.

"BMW taj i taj, nije mi muž... Izvini, da li se mi znamo od nekud?", - pretvaram se u bezobraznu i drčnu. Žedna sam i nervira me. Nismo tu da bismo se družili. Ne zanima me da li je zaista bajker. Ne želim ni da ga slušam, pažljivo osluškujem plavokosu tetu koja proziva sledećeg za snimanje. Fali joj dvojka gore desno. "Ustvari, nisam bajker, još skupljam pare....." Dobro, de, stvarno me ne zanima. Jedino što sam mu rekla da nikad, ali nikad ne seda na motor bez kompletne opreme. Šta znam, dete je. Možda i on misli da je to pozeraj i preterivanje. Ja znam da nije. Možda mu spase život nekad.
Pomislih kako Ace više nema. Izvezli su ga iz hirurške ambulante, nije više bio krvav, obučen mu je donji deo prugaste pidžame i guraju ga prema liftu. Srećno, momče! I, oprosti mi što ti nisam dala vode, stvarno nisam smela a htela sam.

Samo na urlologiji i ginekologiji nismo bili. Sve je to dugo trajalo, čak i nama koje ništa ne boli. On je junak, nikad ne kaže da ga boli, sve izdržava bez problema. Zakukao je samo kada je razbio glavu o sveže montiran kuhinjski kredenac, a ni to ne bi nego se baš jako pukao. Nekad mene boli kad njega boli. Stvarno osetim fizički bol pa pomislim da je dobro što je na mene prešlo, da i bol podelimo. Posle više od 6 sati pregleda i čekanja, dva pečata na lekarskim izveštajima, označila su da možemo da se razilazimo. Bilo je 23.40 a gužva u hodniku se raščistila. Elektricitet iz vazduha nije. Najavljivao je dolazak novih krvavih, izbodenih, polomljenih, povređenih, bolnih. Srećan je svako ko odatle izađe na svojim nogama.

Ekipa se razišla. Našeg pacijeta su odveli kući na oporavak, a ja nisam želela prevoz. Na 500 m sam od stana, nema potrebe, prijaće mi vazduh. April u Beogradu ima svoj, poseban, miris. Nisam se usudila da idem prečicom kroz mrak. Izašla bih negde kod centralne kapele, a nisam bila raspoložena za još smrti, to veče. Krenula sam dužim putem, levo pa Pasterovom uzbrdo. Sa obe strane ulice su samo bolnice. Ulice su bile nenormalno puste. Duž cele Pasterove nisam srela ni auto, ni čoveka, ni psa. Nigde nikoga. Pred kraj ulice sam podigla glavu. Svetla Onkološke klinike sa desne, a Dečije Univerzitetske klinike bila su sa leve strane ulice. Pomislih... I ovde se neko bori za život. I ovde je neko umro juče, ili danas dok sam ja pravila ručak ili umire sad dok se ja vučem uzbrdo. Možda neko baš sada  napušta svoje telo i odlazi u beskraj Univerzuma? Uputih deo svoje Energije ka obema klinikama. Detinjasto i naivno, ali meni je bilo neophodno. Svi moji problemi postali su smešni. Optimizam i ljubav dobili su novu dimenziju.
U vrhu ulice sijao se hram Svetog Save. Nemam tih religioznih potreba, da se nekome molim za nešto. Između mene i moje vere ne treba mi crkva kao posrednik, mogu da joj se divim i poštujem je kao građevinu ili obeležje narodne tradicije ali ne umem da se molim ni da molim. Osetih zahvalnost, beskrajnu. Onoliku. Živ je i dobro je i na svojim nogama ide kući. Nisam razmišljala šta bi bilo da je bilo ovo ili ono. Kad voliš bajkera, ne razmišljaš šta je moglo da bude nego se raduješ što je dobro, slaviš što je živ. On je ceo i tablica je cela, to što je motor polupan... Pa jebiga, kupićemo, popravićemo, izmislićemo. Bajkeru sve možeš da uzmeš i preživeće, samo slobodu nemoj. Bez slobode ne može.

U poslednjim minutama devetog aprila dovukla sam se do prodavnice. Gladna i umorna ali beskrajno zahvalna svemu na svetu. Kupila sam čips i pivo, da me je neko pitao zašto baš to, nemam pojma. Uspentrah se do stana. Stopala su mi tiltovala od umora i adrenalina. Stajala sam pored kuhinjskog prozora i pila pivo, na slamčicu, ne volim da balavim limenku. Višak adrenalina slivao mi se niz obraze. Mesec i ja smo se odlično razumeli. Avala me je gledala iz daleka. Novi dan je počinjao. Ne pamtim da sam ikad bila srećna tako i toliko. 




Ova je priča posvećena  Andreji Spasiću. Najboljoj duši koju poznajem, najvećem srcu koje postoji u mom Univerzumu.


foto: https://www.linkedin.com/pulse/avala-mountain-tower-belgrade-marija-vukovic

Comments

  1. Sjajna si, Sanja! Čitam i kao da sam s tobom ispred svake ambulante i kao da vidim svakog ko tu kraj tebe stoji. I osećam i šta tebe brine i od čega ti je lakše. A to ne može svako da prenese na onoga koji čita. Svaka čast...

    ReplyDelete
  2. Odlično napisano, i ja sam ih sve zamislila i osetila isto.

    ReplyDelete
  3. Drugscija. Jaka. Prica o nadi, bespomocnosti, zudnji za zivotom. Slikano recima.

    ReplyDelete
  4. Uh... kad bi me neko pitao koji mi je najveći strah, rekla bih strah od samoće u bolesti i nemoći. Zato sam u priči najviše strahovala za Acu, ali to je manje bitno. Mnogo mi je drago što je život pobedio. Ovim si me, medjutim, inspirisala i da stvorim jedan novi pristup smrti, o čemu ću nekad negde pisati. <3

    ReplyDelete
  5. To samo ti umeš Sanja! Da i iz najcrnjeg crnila izvučeš dozu lepote, optimizma, da razveseliš bolno srce ukusnom dozom humora! Svaka čast! Zahvaljujemo se Bogu ja i moj bajker što je sve prošlo kako jeste. I neka moćnih 95 konja što pre pomiluju drum! <3

    ReplyDelete
  6. Hvala! A moćnih 95 konja će nazad na asfalt, svakako!

    ReplyDelete
  7. Kao neko ko je imao i ličnog i profesionalnog iskustva sa identičnom situacijom moram da kažem da si sve, ali sve izvanredno i veoma slikovito prikazala. Svaka čast!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX