Beogradski



Ako živite u Beogradu, to vas ne čini Beograđanima više nego bilo kog drugog stanovnika planete. Svako može da bude Beograđanin a mi, koji smo ovde još od vremena kad smo bili zigoti, to želimo i volimo. Računam i one one što su se odselili preko sedam mora i gora po Amerikama i ostalim svetovima ali se, i dalje, predstavljaju kao Beograđani.

Ako živite u Beogradu, imate privilegiju da je, pod prozorom vašeg stana, široki bulevar. Svetla velegrada se prelamaju u noći. Na bulevaru ima puno autobuskih stanica, logično. Na jednoj od njih, staje bar šest linija gradskog i prigradskog prevoza. Nalazi se pod vašim prozorom. Javni autobuski saobraćaj pravi buku od 04h do 24h. U ostala četiri sata možete baš dobro da se naspavate ako nema tramvajskih šina u blizini. Kad tramvaj od 20 tona uđe u krivinu, dok noć pokriva grad a razmak između turiranja gradskih buseva ka garaži umine, zvuk će vas prenuti i iz običnog i iz zimskog sna. To škripanje i cijukanje ni sa čim ne može da se poredi, mora da se doživi, u toploj prolećnoj noći oko 02h.

Ako živite u Beogradu, znate da Gradska čistoća odnosi đubre preko celog dana, jer je ovo prilično veliki grad. Ukoliko mogu da se probiju između nepropisno parkiranih vozila, pod mojim prozorom su u 07:50 svakog dana. Zvuk istresanja kontejnera, kao budilnik, nije ništa u poređenju sa mirisom sveže mlevenog đubreta. Kamion ode a miris ispunjava vaš stan, vaša čula i vaš sistem. Posle takvog početka dana, komšijsko burgijanje je logičan nastavak. 

Ako živite u Beogradu, imate i šanse da preko dana budete uvek budni. Za to se brinu komšije koje ne najavljuju radove u stanovima nego buše zidove kako kome treba. Na primer, u zgradi u kojoj živim punih 40 godina, ima 314 stanova. Tristotinečetrnaest stanova. Bar u 200 stanova su podstanari kojima ne pada na pamet da plate popravku krova ili lifta jer "nisu odatle". Zidovi su tanki pa se čuje i kad laje nečiji pas, i kad peva nečija žena, i kad bubnjeve svira nečiji sin ali i kad kod nekoga dođu majstori. Ne samo da su liftovi zaglavljeni, ili se ne može doći na red zbog iznošenja šuta kao sa gradilišta, nego zvuk Hiltija probija sve ostale. Ono, kad vam zubar buši zub, traje par minuta. Neprijatno je ali kratko. Kad se komšin majstor dohvati svoje bušilice, zaboravite svoje uši ispred zgrade. Ili, još bolje, celu glavu. Nema tih tampona za uši koji pomažu. Isprobano. Mogu recenziju dostupnih modela da napišem, nego neću, obećala sam sebi da nikoga neću da reklamiram jer sam tako u mogućnosti. Da li je potrebno da pominjem koliko je jednostavnije okačiti na tablu obaveštenje da će u subotu biti radovi u stanu br. 14  i da se izvinjavamo komšijama zbog buke? Svako bi imao izbor da li da se evakuiše. Ovako, majstori vole da porane, pa subotom ujutru počinje trening nerava. Taman kada svi ukućani dobiju migrenu, bušenje prestaje. Ne damo da nas zavara primirje, to majstor pije kafu i čeka momenat da se dohvatimo umnog rada. Neverovatno precizno, tog momenta, burgija nastavlja svoju ariju.

Ako živite u Beogradu, imate šanse da ste na pravcu koridora za sletanje i poletanje. Sasvim je u redu da vam dođu gosti i, kad zgrada počne da vibrira od sletanja čelične ptice, ljudi poskaču u štokove misleći da je zemljotres ili bar vulkan aktiviran. Zeleni u licu, začuđeno će da gledaju prema vama, jer ste hladni kao špricer. Možda ih bude malo stid od preterane reakcije ali, kada im kažete da je Antonov upravo sleteo i da stvarno mogu da izađu iz sigurnih lokacija, nasmejaće se gorko. Setiće se šljivika i livada kojima su, onomad, slobodni trčali a vi od detinjstva živite sa ovakvim užasima. Nije lako živeti u zgradi koja se trese a prozori zvekeću.

Ako živite u Beogradu, imate šanse da svakodnevno prisustvujete štrajkovima. Bilo da idete sa posla ili kod lekara, u nabavku, skoro svaki prolazak kroz Nemanjinu ulicu je šansa da prisustvujete protestu, štrajku ili masovnom okupljanju. To što ćete da kasnite je najmanji problem. Možete, opušteno, da po dva sata putujete sa Novog Beograda, preko Gazele do Slavije, to više nije problem. Problem je što svi koji traže svoja prava, traže ih u Nemanjinoj ulici, ispred zgrade Vlade. Zašto svi traže izgubljeno baš tu, nije do nas koji bi samo da stignemo od A do B. Poštujem njihovu muku ali oni baš i ne haju za ono što Beograđanima prirede. Kad završe odu, više ne prave zastoj, ali dođu drugi i tako jako često. Ukoliko baš baš imate sreće, možete u istom danu da spojite sat vremena prelaska preko Gazele, štrajk u Nemanjinoj, gužvu na Autokomandi i navijače koji kreću na derbi. Posle toga, opušteno, možete da tražite vizu za iseljavanje u Severnu Kanadu gde su, i medvedi, retkost a ljudi skoro da nema. Ne, poslodavci nemaju sluha za takve situacije, ni nastavnici u školama. Krenite na vreme pa ćete stići. U prevodu, čim danas dođete sa posla, krenite odmah na posao da bi ujutru stigli na vreme.

Ako živite u Beogradu, imate šansu da metak namenjen nekome zaglavi u vašem prozoru ili u autobusu. Možete da prisustvujete pljački prodavnice, krađi kola i raznim drugim turističkim znamenitostima a posle toga možete da se divite fontani na Slaviji, na primer. Ili da prošetate do Hrama i pogledate veličanstvenu kriptu sa leve strane ili raspadnute bolnice sa desne strane Bulevara oslobođenja.  Moći ćete da primetite prazne kuće koje su se urušile, na samo 100 m od Slavije, tog srca grada, sa kockarnicama i ruletima između. Kao da hodate kroz dva Univerzuma.

Imate i priliku da vas neko pljune u prevozu, jer ste zamolili da se pomeri da prođete. Imate mogućnost da vidite mrtvu kravu u reci, da gledate zvezde iz opservatorije, krstarite rekama, jedete ili pijete hladnu vodu u fensi restoranima, idete u pozorište kad god imate vremena i para, budete u bioskopu kad je dojava o postavljenoj bombi. Možete da izvrnete zglob na raskopanoj ulici ili polomljenom pločniku, da uživate u šetnji parkovima, družite se, idete na koncerte, besplatno se vozite gradskim prevozom jer ste namunjili facu i kontrolor vam neće ništa, nasuprot nekoj gospođi kojoj će da objasne da niko ne može da se vozi džabe, izvedu je iz busa kao ratnog zločinca i pišu joj četvorocifrenu kaznu. Možete da posećujete muzeje i čekate da se Narodni otvori, da čekate metro koji samo što nije, da gledate izloge, ispijate kafe i svašta još možete u Beogradu. 

Ovo je divan grad. Nisam živela ni u jednom osim u ovom, da bih poredila šta drugi imaju ili nemaju. Volim Beograd i uvek ću. Rezervni grad nemam. Ovde je "kod kuće".  Za mene, samo ovde.


 Foto: privatna arhiva, april 2018.





Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX