Terorizam uspehom

Ako imate nalog na bar jednoj društvenoj mreži, jasno vam je da je teror "pozitivnog razmišljanja" uzeo maha. Od citata tzv. Meše Selimovića i Paola Koelja (koji možda jesu a možda nisu njihovi) do članaka na portalima. Sa svih strana napadaju rečenice da je mnogo lako biti uspešan.

Ko je objavio knjigu, jao, pa ništa lakše nego prodati je. Važi samo za naslove najvećih izdavačkih kuća i to dok napadaju iz izloga prodavnica. Posle mesec dana pitajte prodavca gde se ta knjiga nalazi, u knjižari. Promocije u Donjem Trniću i Gornjem Popovcu, domovima kulture i mesnim zajednicama daju rezultate ukoliko tu imate rodbinu. Onome ko hoće da kupi knjigu nije teško da projezdi netom i pronađe sve o njoj, uključujući i online prodaju. To, što pisac misli da je postao veliki jer je imao 38 promocija, ne čini ga velikim već agresivno dosadnim i napadnim. Glad za parama ne bira načine i to je u redu, onima kojima prija.

Frilenseri. Napustili su poslove u državnim firmama i to je, kao, neki dokaz hrabrosti. Dostigli su platu koju su imali pa to vidim kao menjanje onoga za ono, samo što je rad sudskog činovnika manje atraktivan da bi se o njemu pisalo i raspredali mitovi. Sve je to OK u nekim godinama kada se ima vremena i prostora za takve egzibicije ali i kada karijera koja se napušta nije baš blistala pa se ne gubi mnogo. Još ne znam ni jednog vrhunskog stručnjaka koji bi, godine svog učenja i usavršavanja, napustio zbog pisanja bloga ili prodaje magle. Ko se puno investirao, puno vredi. Ne skakuće sa jednog posla na drugi, za slične pare. Predpostavljam da je jedino zanimljivo sesti u kafić i slikati se pored laptopa i smutija od kelja i goji bobica jer je sve ostalo out. Naravno, neizostavne su slike iz saobraćaja, slučajni snimci (angažovanih fotografa) u mokrim helankama ili kežual šetnji po hipster kafićima. Akcenat je povišen na događajima organizovanim samo i jedino za specijalni krug blogera, koji su imali priliku da probaju najnoviju paštetu sponzora. Ako je paket pašteta merilo "uspeo sam u životu", čestitam uspeh. Nije mala stvar.

Isto se odnosi i na proizvođače kafe i napitaka koje, gorepomenuti, inače ne piju ali ako ih sponzor angažuje da glume masovnost na promociji, zašto da ne? Slede napadi kobasicama, kremovima i tiganjima eminentnih proizvođača jer treba opravdati taj sponzorski ručak, paketić, šeširić ili krstarenje rekama (ništa što nije dostupno i običnim smrtnicima, koji od toga ne prave spektakl). Tako dobijamo iskrene recenzije proizvoda koje pisci recenzija, inače, preziru (jer troše samo homemade, organskog porekla) ali eto, zarad teglice krema kriterijum može instant da se promeni. I to mi je ok ali ne na mom monitoru. Mislim, nisam fascinirana. Ako proizvod trošim to je zato što se pokazao kao dobar izbor a ne zato što ga je tviteraš opevao u epskoj pesmi. Brend influenser nisi ako pišeš recenziju za paštetu i ogrebeš se za ručak pod svetlima kamera i objektiva. Sponzorisanim i brendiranim sadržajem danas se bavi svako. Šteta, dok su se time bavili ljudi koji su za to školovani, efekti su bili vidljiviji. Sada gomila gusenica pokušava da sebi zalepi krila, u nadi da će postati leptiri.

Poseban hit su mi mladi ljudi, tek zagazili u život, koji propovedaju tehnike blogovanja. Mene je sramota da kažem da sam bloger, više volim da kažem da pišem na Blogger platformi. Dakle, ponosna sam što nisam bloger. Šta je to bloger i kako se postaje i kako se zarađuje od postavljanja reklama za kulen, neka to profesionalcima. Treba učiti od mladih, ima tu pametne dece, ponekad. Totalni hit mi je bilo skorašnje pitanje da li blogeri imaju godišnji plan blogovanja? Aman, deco! Iz pozicije očajnih domaćica, svršenih studenata nekih merčandajzinga i advertajzinga i medijskog marketinga i sličnih novih zanimanja, još ne videh ni jednog od tih mladih i uspešnih frilensera da piše kako je okrečio stan samostalno, zamenio lamelu na Yugu ili kupio auto od svoje ušteđevine. Ta veštačka slika uspeha, privid života zvezdi Interneta, patetika totalna. Kapiram da je nekima važno podići sebe da bi se spustili ostali i nemam ništa protiv. Samo me poprilično iritira kad mi neko prodaje ono za ono, pod etiketom "Eto, ništa lakše, to svi možete". Možemo, samo je pitanje da li želimo, da li su i naše kalkulacije po površini ili ne volimo da se igramo življenja. 

Pošast tih saveta kako treba da živimo poprilično me nervira. Kada mi treba savet, tražim ga od ljudi sebi sličnih a ne od prodavaca magle, može i na rate. Neka njih u tom svetu od čokolade. Pouzdano znam da se puno mladih fura na fazon "Možeš ti to, samo se usudi, menjaj, šaraj" misleći da je let sa cveta na cvet univerzalno rešenje za sve. Svaka glava nađe svoj zid. Ne znam kako je sa savetima instant gurua, samo znam da je rad na svom usavršavanju najteži i jedino takav rad poštujem. Lupanje oraha tuđim alatom je, oduvek, bilo nacionalni sport na ovim prostorima.

Zaključak je da i vi možete da menjate poslove jer to je u Srbiji strašno lako i super, posebno ako od te plate ne živite, ne plaćate račune, ne školujete decu nego vam je na nivou džeparca za lične potrebe. Sve dok vas lepša polovina uverava da ste na pravom putu uspeha u influenserske visine, krila će biti široko razmahana. Nije lako biti influenser, znam, teret slave je sladak i težak.

Zaboravih da pomenem auto servis, u kome možete da promenite zimske u letnje gume i svašta još. Možda se i ja ogrebem za neku gratis uslugu kod njih, šta mi je teško da ih malo reklamiram, bzzzzzzzz... Šalim se. Sve što mi treba a mogu da kupim, biram gde ću. Saveti ne pomažu. Ne postane od svake gusenice leptir, ma koliko želi da klepeće krilcima. Neke se pojedu međusobno a neke, jednostavno, niko ne primeti u moru istih, u klasi pokušaja.






Comments

  1. Svaka ti je, što kažu Crnogorci, ka Njegoševa. Bravo!

    ReplyDelete
  2. Jahahahahahhahahahahha plač majke božije

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX