Ne(do)stajanje

Slave mi se dva Uskrsa i dva Božića.
Živi mi se u Novom Sadu.
Ne u onom turističkom centru nego dalje, ka periferiji, da sam što manje vezana za grad i  grad za mene. Izgleda se gradovi i ja baš ne uparujemo. 

Nisam planirala da ne budem u Beogradu 12. avgusta. To je dan kada se njena zvezda ugasila i kada je prešla crtu ovozemaljskog. Mislila sam da moram da budem tu bar tog dana, da pustim da me boli i da ne čekam da prođe. Ima dana kada znam da mi neće zazvoniti telefon i izaći njena slika. Ima nekih drugih dana, kada je čujem kako otvara vrata ili hoda. Obično bude u crnoj majici bez leđa. Ne znam zašto i da li je uopšte imala takvu majicu. Ima i neki šorc i uvek je bosa. Onako lagana, hoda po parketu da ne ostavlja trag oznojanh stopala. Ja to ne umem. Moje stope se vide a i moj parket nikad nije savršeno čist, kao što je bio njen.

Šetala sam juče po Novom Sadu, kako i kuda su me noge nosile. Volim kada tamo odem i nemam nikakve obaveze. Posebno, kada nemam obavezu da govorim. Tamo mogu ceo dan da provedem i da ne izgovorim ni jednu reč. To mi posebno prija. Ispričam se sa njom ili sa mojim bratom. I on je sa one strane oblaka, odavno. U tim danima, nisam za ljude i ovozemaljsko. Jako mi prija da ćutim sa njima. Ne znam kako bih, drugačije, mogla da razgovaram sa mrtvima nego ćutanjem. 

Kažu da je naša himna "Bože pravde". Ne verujem ni u Boga ni u pravdu a ni u tu himnu. Moja se zove "Hej Sloveni". Samo na nju reagujem i probudi mi se nešto kao osećaj povezanosti sa svojom zemljom. Pa šta ako ta zemlja više ne postoji? Ne postoje više ni moj brat ni moja drugarica. Da li to znači da treba manje da ih volim i poštujem? Moj odnos sa njima se nije promenio onda kada su prestali da budu realni. U meni postoji  mali svet od nepostojećih ljudi i nedostajanja. Ključeve ne dam nikome jer niko nema pravo da ruši mog sneška. 

Juče sam je tražila po Novom Sadu u kom nikad nismo zajedno bile. Prvo sam bila u katedrali Ime Marijino. Prekrstila sam se "po njihovom" i izdeklemovala Ave Marija. Šta znam, valjda je takav red. Unutra je bila grupa stranaca. Pažljivo sam ih pogledala i nisam je videla. Bila je velika gužva i posetioci su samo zujali oko mene, kao neke bube sa velikim krilima i fotoaparatima. Kažu da Bog uzima najbolje, da mrtvi prelaze u carstvo nebesko a ja u to ništa ne verujem. Meni fali moja drugarica i želim da je tu. Da me kritikuje, kao nekad, da ima više grdnje u svom glasu nego pohvala. Za pohvale se sama potrudim. Treba mi ona, da me opominje kada vidi da sebi činim štetu.  

Pitala sam tog Boga, kako da je vratim. Ništa mi nije odgovorio. Ponovo sam ga pitala, sa kojim pravom mi je uzeo. Opet ništa. Pogled mi je odlutao na vitraž. I na njemu je bila gužva ali ne i odgovor. Samo nje nije bilo nigde.


Zahvalila sam se i otišla da je tražim kod drugog Boga. Možda je on pametniji ili spremniji na razgovor. U porti je bio veseli skup, spremalo se krštenje nekog mališana. Trubači su čekali svoj nastup. Nadala sam se da neću upasti u kakofoniju limenih zvukova. U crkvi je bilo tiho i mirno, bila sam sama. Tu sam se krstila "po našem" i, u sebi, izgovorila Oče naš. Ponovila sam pitanje. Bez odgovora. Samo me je gađao zrak sunca kroz novi vitraž.


Uvek gledam vitraže sa leve strane. Ne znam zašto. One desno skoro da ne primećujem. Ovaj se nametnuo sam. Sunce pa mrak, moje oči se ne snalaze najbolje. Mislila sam da je neki svetac, iskreno, mislila sam da je Sveti Nikola, sve do sinoć kada sam na miru gledala slike i shvatila da je to žena. U crkvi imena mog brata, Đorđa, mene je sa prozora gledala žena. Znala sam da sam je pronašla, ili je ona mene pronašla, svejedno. Opet je bila tu. Srce mi se ispunjavalo do pucanja. Da, mila, opet smo tu i ništa te ne boli, kao pre bolesti, kao kad smo se smejale i bile srećne što jedna drugu imamo. 

Noge su me same izvele. Ne znam koliko dugo sam hodala kada sam stigla do jednog od pasaža u Dunavskoj. Uvukao me je, sa ulice. Kao da sam ušla u paralelni svet. Žuti zidovi, šum mora, miris ispražnjenih bačvi ruma, graja mornara pred ukrcavanje na brod.. Svašta sam čula tu. Stigla me je čežnja davna. Nedostajao mi je On, u mornarskoj majici, sa cigaretom među zubima i sa rukom na mojoj guzici. Onako, nežno i snažno, muški, posednički, malo divlje i malo divno.

U česmi su rasle crvene muškatle i sve je bilo baš kako treba da bude. Tek tada sam uspela da prepoznam sve njegove tragove po gradu, koje je namerno ostavljao, godinama, da bih ga pronašla. Na jednoj strani izgubiš a na drugoj dobiješ. Neuporedivno. Tako mora, zbog ravnoteže među zvezdama.


Foto: moja arhiva


Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX