Lak keš

Stojim na dogovorenom mestu. Čekam ženu koju ne poznajem, sa kojom treba da popijem kafu i da pričamo o njenom životu posle razvoda. Videla sam njenu sliku, na netu ali ne pomaže mi puno. Sunce blješti. 

Ne vidim ništa osim žene koja mi prilazi, polako, sa osmehom. Uz još par mladih ljudi, bila sam jedina koja vidljivo čeka nekoga pred ulazom u kafe. Ona šešir, ja naočare za sunce, maskirane da se zaštitimo od sunca a time i neprepoznatljive onima sa fotografija. Žena koja mi je dolazila u susret je usporila hod. Izgleda ni njoj nije skroz jasno. Prilično glupa situacija ali i česta, jer tu obično dogovaram susrete sa ljudima koji žele da pričamo kako da krenu dalje, posle razvoda.

Prilazi mi, vidim da i ona ima naočare, tek sad ne liči na onu sa slike ali dobro, tu smo. Ni ona ne zna da li sam to ja, a možda i nisam. Pre nego što je progovorila, progovorila sam ja.
"Zdravo, ja sam Sanja. Vi ste Marica?", rekoh jasno.
Sekund neverice, gleda me i kaže "Jesam".
"Sjajno, ja sam Sanja", već sam hvatala dah da predložim da uđemo u kafić i maknemo se sa podnevnog sunca.
"Nisam", reče.
"Molim?", učinilo mi se da je rekla da nije Marica.
"Ne razumem, da li ste Vi Marica ili niste"?
"Mislim... Jesam".
Biće ovo naporno.
"Dobro, hajde da sednemo u kafić....", rekoh, već me je udarilo sunce.

"Imaš u kuču nekoga ko ti ne želi dobro....", gospođa je krenula monolog.
Pa, da li je moguće da sam promašila i da to nije Marica koju čekam, i da je to neka prodavačica magle koja misli da će, od mene, da izvuče neke pare na temu proricanja sudbine? Kao da me je u oko ubola. Podne, sunce, moj vulkan je proradio.
"Šta kažete? Ma, nemojte mi reći. Vi, što ne znate da li ste Marica ili niste, hajde razmislite, da ne gubimo vreme", sunce me je ubrzalo.
"Nisam Marica a ti imaš u kuču nekog ko ti radi iza leđa".....
O, bože. Da li je ovo realno???

"Da li mislite da samo ja imam, u kuču, kako kažete, nekog ko mi kida nerve? Svako od nas ima. I ko nam nervozu pravi i u kući i van nje. Da li Vi imate nekoga ko Vas nervira?", sad je udario junak na junaka. Dvoboj se nastavlja.
"Paaaaa.... Imam", reče, sad već vidim da je tamnoputa, sve mi se razbistirilo.
"Da li Vaša deca uče, sklanjaju za sobom, sami sebi prave doručak, spremaju svoje stvari u ormar, m?"
"Neče ništa da rade", reče, pomirljivim glasom.
"A muž, jel Vam pomogne nešto? Ili samo sebi ispunjava želje? A njegovi, jel svi nešto traže od Vas, kao da ste džuboks pa biraju pesme, naručuju šta da kuvate, kad šta da opeglate? Kad je red na nas? Dok svima ispunimo želje, naši životi se istope..."
"Joj, sestro slatka, pa ti sve znaš", uzviknu radosna. 
"A, da te pitam, jel će ćerka da mi se uda za onog što ja mislim da je bolji za nju?"
"Jel punoletna? Jeste? Treba da se uda ako ona to želi i za koga ona želi, a ne ko se tebi sviđa. I ako pogreši, da joj objasniš da uvek ima gde da se vrati i da je voliš".

"Jaooo, ta deca mi džigericu pojedoše, neče da rade, samo pitaju mamo šta ima da se jede"....
"Jeste, sva su deca takva, kad ih mi naučimo da im na tacni sve prinesemo, same smo tako izabrale", rekoh, dok sam palila cigaretu.
Zaroni i ona u tašnu. Ponudih je svojim cigaretama. Neće. Hajde, dobro.

Izvadi žena novčanik, iz njega 10EUR i dade mi u ruku.
Neverica.
Mora da je fatamorgana. Sunčanica. Ili moždani udar, posle kog se neću sećati ničega, valjda će neko da pozove hitnu pomoć.
"Fala ti sestro. Da kupiš deci čokoladu, sve si mi rekla", reče, nekako kroz stisnute zube.

"Nemojte, molim Vas", rekoh dok sam joj vraćala novčanicu.
"UzNi, valja se, da deci kupiš čokoladu", reče i ode.

Marica me je čekala na drugom ulazu, u međuvremenu je poslala poruku da kasni 10 minuta. Taman dok sam ja pričala sa nesuđenom Maricom. Zaradih pare. Nije red da ih potrošim na sebe, lepo mi je rekla da je to za čokoladu za decu. Pa... Volim i ja čokoladu a i sve sam joj lepo rekla.



foto: Pixabay/Internet

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX