Priče iz drugog braka XXXVIII


 U želji da se predstavim kao prava domaćica, ponudih Martinu da doručkujemo. Već sam odlučila da ću da se pakujem i vraćam u Beograd kad mi je pružio telefon. "Vera te zove", reče. Od kad nema struje, potpuno sam previdela da sam zaboravila na komunikaciju dalje od sela. Moja Mila se uspaničila što se ne javljam pa je zvala Veru u Španiju, ona je preko svojih veza došla do Martinovog broja... Samo što Džemsa Bonda nisu angažovale da me pronađe.

Dok sam sa Verom razgovarala, krajičkom oka sam posmatrala Martina. Imao je pedeset i neku godinu. Bio je prilično očuvan muškarac. Ne baš od onih što čupkaju obrve i depiliraju noge ali bez mnogo vidljivih tragova života u vidu bora i sede kose. Iako su mu ruke bile grube od ribarskih mreža, naziralo se da ume ponekad i da ih neguje. Odeća mu je mirisala na beli Lenor. Dakle, teško da ovaj čovek živi sam i bilo je skroz zanimljivo zašto o tome razmišljam. Svakako neću da se bavim njime. Spakovaću se i uskoro krećem za Beograd. Kad ženski um osmisli, niko tome neće da stoji na putu. Sasvim slučajno se setih da nema puta, što me je pravolinijski navelo na zaključak da ne idem ja nigde dok se put ne napravi, bar ne svojim kolima. Na neki neobičan način, svidela mi se ta ideja. Veki reče da stiže oko podne i da joj je Martin već objasnio dokle može putem a gde puta više nema. Dok smo nas dve razgovarale, on je nestao iz vidokruga. Inače je imao talenat da se tako pojavi i nestane a da to ne primetim. Po završetku razgovora, ostade mi njegov telefon u ruci. Nikad nisam zloupotrebljavala nečiji telefon ali sad je to izgledalo kao sjajna ideja. Već sledeće sekunde se zaključao. Uspela sam da vidim samo fotografiju na displeju. On i Bela. Pa da li čovek koji ima nekoga na svetu drži svoju fotografiju sa psom kao nešto što svakodnevno voli da vidi?

Odustala sam od pakovanja, bar dok Vera ne dođe. Mogu u Beograd da se vratim samo sa njom jer je moj auto zarobljen. Na drugu misao, meni se uopšte ne ide odavde. Cveće koje je zasadila je bašti dalo smisao. Sunce je bilo blago, Dunav prelep, tišina i zelenilo mi prosto nisu dozvoljavali da odem. Možda bih trebala da razmislim o kupovini kuće u Slankamenu. Deluje kao mesto u kom bih mogla da ostarim. Mila, u Beogradu, ima svoj život a samo 52 km nas deli. Da, definitivno ću da potražim kuću u ovom kraju. Kao i obično, iz ispijanja kafe i gledanja u Dunav me je u realnost vratio zvuk cepanja drva. Martin je dohvatio sekiru i latio se posla. "Izvini, a šta to radiš?", pitala sam ga. "Pravim zamke za nosoroge", rekao je i nastavio da cepa drva. Nekom drugom bih svašta odgovorila na tako drzak komentar ali ovde zaista nisam mogla da se usprotivim. Bilo je lepo gledati ga kako je vešt, kako tačno zna šta radi i zbog čega. Ili zbog koga. Još ću početi da izmišljam film u svojoj glavi. Bolje da se držim svoje šolje kafe i gledam u Dunav. Kad god ne znam šta ću, to je pravi izbor.

Nije Dunav samo reka. Dunav je život koji sebi pravi put, koji se kreće polako ali izvesno baš kao i dunavska voda ka Crnom Moru. Nikad, do tada, nisam razmišljala na šta liči ta voda kad se reka ulije u more, da li je slatka ili slana ili kakva već pa ne moram ni sada. Prijatnost sunca i mira dunavskog sela blokirali su moju želju da uključim mozak i mislim o bilo čemu. Za to vreme, Martin mi je ulazio u vidokrug pa je nestajao pa tako više puta, kao seoski mačak koji tačno zna kada će ribari da se vrate sa punim mrežama i kada će ručak da iskoči pred njega. Čudo jedno koliko priroda u meni aktivira jednu finu i smirenu gospođu. Sedela sam u baštenskog stolici i potpuno se isključila iz svega. Šta bude, neka bude, ja sam se i naradila i namorala i isplakala i ispričala za dva života. Kad sam počela da dremam (ili bolje reći hrčem), nastade pomračenje sunca. Martin je stajao ispred mene i raširio suncobran. Odakle mu, nemam ideju. Baš kao da je najnormalnije doneti suncobran i raširiti ga iznad gospoje koja ne zna ni da li je utorak ili petak, koji je datum i koliko sati. Zemlja, zelenilo, reka i odsustvo gradskog stresa su me potpuno resetovali. U stvarnost me je vratio miris roštilja. Da li se to Martin zapalio? 

Veselo je zviždukao, kao Tom Sojer. Miris pripreme roštilja je bio sve intenzivniji. Morala sam da ustanem iz svog začaranog kraljevstva. "Izvini, a šta to radiš i koga si pitao?" Skinuo je svoj platneni šešir i stavio ga na moju glavu. Ako nešto ne podnosim, to je da mi neko dodiruje glavu. "Pečem roštilj. Ako si napunila svoje solarne ćelije, mogla bi da umesiš hleb. Evo brašna i kvasca, izvoli". Pomislih, možda si ulovio i odrao antilopu koju ćeš sad da pečeš, nije bitno ali ti meni da određuješ kada ću da pravim hleb??? Na vr' jezika mi beše jedna rečenica kojom bih ga poslala u.... prodavnicu, da kupi. Ipak sam ja gradska dama i sve je u redu, umesiću. Nikad nisam mesila hleb na stolu u dvorištu. Red je da dočekamo Veru domaćinski. Hm... Mi? Ovaj ovde se odomaćio skroz. 

Osećala sam se kao da sam drogirana antistresom. Sva moja gradska nervoza i histerija nestali su što je bilo prilično čudno jer sam par dana potpuno odsečena od sveta, puta, interneta, komunikacije sa bilo kim osim sa ovim čudnim ali zgodnim čovekom koji nije pričao ništa o sebi. Krajnje je vreme bilo da ga pitam bar deo onoga što me zanima. Na primer, odakle mu krmenadle i kobasice? Toliko sam se isključila iz realnosti i uživala u tome da neko drugi brine o meni i svemu oko mene da mi se skoro dopao osećaj. Od kad nema Žarka navikla sam da moram sve sama. Evo konačno ne moram i mnogo mi prija  i to ne zbog lenjosti nego što ništa ne moram. Neko misli o svemu a ja o tom nekom nemam pojma. Umesila sam hleb i ostavila testo da kisne blizu roštilja u kom se ćumur lagano zagrevao. Rekla bih i da je testu prijalo tu. Raslo je kao ludo.

"Martine, ja moram nešto da te pitam", počela sam svoje izlaganje kao da će od njegovih odgovora da mu zavisi život. "Eto, opet si napravila onu stresnu facu. To ostavi za Beograd, ovde smo opušteni i nasmejani. Zanima te ko sam, odakle sam, zašto sam....?" Ovaj čita misli. Ovde postaje jaaaako opasno. Možda je najbolje da se zaključam u kuću i sačekam da Vera dođe i izbavi me. "Ne, Martine, iako misliš da vladaš svakom situacijom i da sve možeš da predvidiš i savladaš, to me ne zanima". Apsolutno nisam imala plan kako da se izvučem. "A nešto si htela da me pitaš?", rekao je dok je palio cigaretu. Onako, mangupski, čuburski. Kao loš momak koji je izbačen iz gimnazije jer je npr. nastavnici hemije obio auto samo da bi ga odvezao kilometar dalje od škole i gledao kako ga izbezumljeno traži po parkingu. Mangupski kao neko koga sam, pre mnogo godina, videla u bašti KST-a na koncertu Partibrejkersa. Mangupski kao "mala, može mi se". "Da... Htela sam da te pitam da li znaš da ti je zmija pored leve noge?" Preblede čovek kao Hamlet u trećem činu. "Ne brini, šmekeru, to je belouška. Samo tu stoj i otići će. Nisi joj zanimljiv. Odoh da premesim testo", rekla sam i uzela vanglu. A stvarno, belouška mu je bila pored noge. Ništa dramatično ali ne može samo on da bude heroj. Nisam ja bilo ko. Ponajmanje očajna domaćica kojoj treba spasilac za puno radno vreme. 

Siroti Martin je malkoc izbezumio. Disao je i treptao stojeći u mestu samo da se belouška ne bi uplašila od njega i uradila ne znam šta. "A tebi, da li sam tebi zanimljiv?", pitao je. Pa.... I jesi i nisi. Da je put ceo, davno bih ja otprašila odavde a ti ne bi imao za koga da praviš te male igrokaze kao, ti si spasilac heroj a ja sam u kandžama veštice i kao ti ćeš da me izbaviš. Umem ja sve i bez tebe. Lupala sam ono testo kao bez duše. Bacala sam ga po brašnjavom stolu pod strehom, pored roštilja, stiskala ga i pritiskala besno. Šta mi je? Zašto imam želju da ovog čoveka zgazim kao bubu? Na koga sam ljuta? Nisam imala odgovor osim da sam uplašena. Da me je strah da mi se ne svidi i da i on ne nestane i da ponovo moram da prođem kroz sve faze bola i patnje. Ostavila sam testo da se odmori od mog napada agresivnog mešenja, obrisala ruke o svoju majicu, uzela štap i beloušku odbacila par metara dalje od Martina. "Evo, slobodno se kreći. Radi šta hoćeš", rekla sam sa takvom količinom besa u sebi da sam samu sebe uplašila. Utom je naišla Vera. Odmorena, puna Energije, sa dahom Barselone koji je i nama donela. 

Martin je ispekao roštilj, bez mnogo priče. Nije ostao sa nama na ručku. Zahvalio se i rekao da ima obaveze i da mora da ide. Veri ništa nije bilo jasno. Nisam znala odakle da počnem osim da plačem koliko god me glas nosi. Pečene kobasice su bile savršenog ukusa i sa prelivom od mojih suza. Zagrlila me je nežno, uvela u kuću i pitala šta se desilo. Šta se nije desilo.... Svašta i ništa bitno. Desio se moj strah. Od napuštanja, od prekida, od udaljenosti, od svega i svih strahova za koje nisam imala vremena kada je trebalo da ih svarim i prihvatim. Desilo se da sam se uspaničila da će i Martin da nestane, da će da ga Dunav proguta, da će da strada od ujeda zmije koja je inače bezopasna, da će da ga snađe nesreća koju ću opet ja da privučem i da će novi ciklus ludila da se desi. Grlila me je dok sam se tresla od plakanja. Plakale su moje oči i ruke i noge i grudi i raspala sam se. A moja dobra Veki me je samo čuvala od mene same, brisala mi suze i pustila me je da se raspadem kao vaza koju mačka sruši sa police i polupa se u deliće. 

"Isplači se. Raspadni se slobodno. Ja sam tu i nisi sama i nikad nećeš biti sama. Zalepiću te čarobnim lepkom i sve će biti u redu", rekla mi je moja dobra Veki.
"Obećavaš?"

"Obećavam. Tako mi svih vukova Ontarija i španskog vina koje sam donela. Slavićemo život i što imamo jedni druge, Ozbiljno je to bogatstvo", rekla je i zagrlila me tako da je svaka moja nesigurnost i svaki bol moje duše polako popuštao i nestao. Tačno je znala gde me boli i gde krvarim. Za to vreme, testo je toliko naraslo da je napupelo van vangle. Bože, hvala ti što oko sebe imam ovakve ljude. I što je sve  u redu i što je bašta procvetala. Valjda ću tako i ja, jednom. Cveće raste od vode, kiše. Možda i ja porastem od suza.




foto: lična arhiva



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX