Mala snaga u obično zimsko popodne

Volim promene, pogotovo kad su u pitanju mobilni telefoni. Nekad mi je bilo zabavno da ih svaki čas menjam ali da ne gledam u uputstvo nego da sama shvatim gde je šta. U međuvremenu mi je porasla dioptrija, telefoni su opet sve veći a slova sve manja, a naočare sve dalje. Pri jednom od takvih pokušaja, napravila sam papazjaniju sa telefonskim imenikom. Sve se izmešalo. Imena, brojevi telefona, slike, nastao je opšti haos.

Kako sam prosečan korisnik mobilnog telefona, nemam naviku da pravim backup copy u telefonskom imeniku. Onom papirnom, što mu se vrte strane i imam ga od 6. razreda osnovne škole. Previše sam se oslonila na tehniku i kad me je zaboleo zub uporno sam zvala broj koji sad koristi frizerova ćerka. Pakao. Zub boli, brojevi izmešani, veče stiže, situacija predinfarktna. Odlučila sam se na hrabar potez: pozvaću call centar svog operatera, objasniću problem, rešićemo to u 3 koraka, sigurna sam. 

Scenografija: izlazak iz Maxi supermarketa.
Rekviziti: 
  • Nov novcijat mobilni telefon, koji veličinom premašuje jednu ruku, tačnije, jednom mora da se drži a drugom da se pipka, da prostite
  • Četiri kese koje se, pod teretom upravo kupljene i skupo plaćene robe, otežu dok ih nosim
  • Moja tašna
  • Zimska jakna, jer se u decembru nosi zimska a ne letnja jakna, iako je vreme letnje

Kese sam strateški rasporedila, tašnu na "poštarski" okačila, spremna sam na sve.
Broj znam, posle prvog zvona kreće priču automat "Ćiju, ćiju, poštovani korisniče...." i recituje sve opcije. Ni jedna od njih mi ne treba. Niti šaljem space craft u Apolo misiju, niti zbrinjavam napuštene mačiće, samo želim da se moj telefonski imenik sredi i da zovem zubara i vapim za pomoć. Još jednom slušam ceo krug. Pa, dobro, možda bih se svrstala u opciju 2. Kreće novi krug pakla, za ovo pritisnite 1, za ovo 2, i tako do 19 ali je zrak nade rečenica da u okviru svake opcije moguće je i razgovarati sa operaterom. U daljem toku saznajem da je veća šansa da me pukne meteor ili nađem džak novca ispred sebe. Zub više ne tinja, sad boli kao žar. Sve kese držim u jednoj ruci, opet nabadam po telefonu, prelazim ulicu i kapiram da pritiskam pogrešan broj jer su naočare u tašni a ja nemam čime da ih dohvatim. I dalje ne dobijam živog čoveka, nego mi ona teta limenog glasa još uvek priča bajke, da ću, kad pritisnem još 235 puta koješta sigurno doći do potrebne informacije. Ona priča, ja psujem, tiho. Auto prolazi kroz baru i zaliva i mene i dve kese pune robe iz supermarketa. Mučiteljka iz telefona i dalje priča da "ukoliko želite da saznate raspored zvezda na južnom nebu gledano iz Nove Gvineje, pritisnite taster 18...". 

Hoću operatera. Sve kese prebacujem u levu ruku, desnom držim telefon i počinjem da se svađam sa automatom. Najopterećenija kesa puca i čajna kobasica, umotana u papir, koja je do tad kao pendrek virila... Otkotrljava se pod kombi pored kog se incident dešava. Mandarine za njom.. Operaterka me podseća da nisam izabrala ni jednu opciju, i da mogu ponovo sve da čujem. U glavi mi tiltuje kao u fliperu, bol u zubu postaje sve jači a zubarov broj i dalje nemam. Opraštam se od čajne kobasice. Neka to bude prinošenje mesne žrtve bogovima mobilne telefonije, samo neka se umilostive da se dočepam tog operatera više! Cipele me stežu, znojim se u jakni, žongliram kesama, držim telefon i slučajno primećujem da moj pokušaj razgovora traje 12 minuta i 38 sekundi. U tom blagoslovenom momentu Univerzum je rešio da usliši moju molbu. Žrtvovanje čajne kobasice je dalo rezultat.

"Dobro veče, Milena je na vezi...." i više nema veze. Baterija je umrla. Očajna sam. Toliko truda i znoja, bukvalno, a rešenja ni na vidiku. Sedam na kuglu koja sprečava automobile da se penju na pešačku stazu. Plače mi se od muke. Pogled mi privlači pakovanje sunđera za pranje sudova, koje je ispalo iz puknute kese na metar odatle. Nemam snage da se pomerim. Poput devojčice sa šibicama, u staklorezačkoj radnji ispred sebe u izlogu vidim svoj umorni i tužni lik. Par minuta gledam netremice. Kakvog heroja ja glumim? Ja mogu sve... Ma, zamalo. Ne mogu ni zubara da pozovem, ni da obuzdam ispadanje stvari iz puknute kese, ni da se sagnem pod kombi po onu čajnu kobasicu... A, lepa je bila, jeste na akciji nešto povoljnija nego inače...

Ja sam jedna potpuno skrhana žena. Iscrpljena. Preumorna da nastavim dalje, bole me i noge i zub i glava i žao mi je one otkotrljale kobasice ali nema veze, samo još par minuta da odsedim ovde i biću ok, praktično sam ispred svoje zgrade. Nailazi žena, prilazi mi da pita da li sam dobro... Zubarova majka, baba Kaja. Spas je na vidiku. Više ne znam da li sam došla ili pošla, šta sam htela, osim da me neočekivana sila odnese pravo u moj krevet. 

Bilo me sramota što je baba od 80 godina življa nego ja. Dok sam se pakovala da ustanem, dade mi zubarovu vizitkartu, i još mi je pomogla da pohvatam one raspale kese. Kaže, pričala bi ona samnom još ali žuri, ide sa drugaricama u pozorište i žustrim korakom ode ka svojoj zgradi. Nekako sam se živa dovukla do stana. Umor je nadjačao bolove. Probudila sam se oko ponoći, komplet obučena, onako kako sam došla iz prodavnice. Gde sam sela tu sam legla i zaspala. Setih se baba Kaje i sa koliko poleta mi je pomogla i radosno požurila da ne okasni u pozorište. Kasno je da zovem zubara. Dok sam se spremila za spavanje, rasanila sam se. Pomislih, da pozovem call centar svog operatera ponovo? Neću dobiti odgovor na svoje pitanje ali mogu ponovo da se uspavam. Valjda je i baba Kaja bezbedno stigla kući iz provoda.






Comments

  1. "Bilo me sramota što je baba od 80 godina življa nego ja" - ovo i ja cesto pomislim!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX