Vanila nedeljom popodne

Imala sam sreću da odrastam u vreme kada je TV program nedeljom popodne bio savršen. U 14h počinjao je tzv. film za decu i omladinu. Grizli Adams ili delfin Fliper, simbioza životinja i ljudi, priroda, lepi neki prizori koji se još pamte. Nisam uspevala da završim učenje do tad, pa sam nekad preskakala ručak (u našem domu tradicionalno u 13h) da ne propustim film.

U nastavku je išlo Nedeljno popodne. TV program kolažnog tipa iz kog se, kasnije, izrodio noćni program. Jednom iz beogradskog studija, drugi put iz zagrebačkog. Dunja Lango je bila pojam ženske lepote i elegancije. Delovala je prefinjenjo ali stabilno, jako pametno i informisano o svemu. Jako mi se sviđala njena energija. Neobična žena koju ću pamtiti po uticaju na formiranje mog stila i stava. Sredinom osamdesetih, na osnove koje mi je Dunja postavila, došla je Tanja Torbarina. Kolumnista zagrebačkog "Svijeta", šarenog časopisa koji nije bio ni do kolena srpskom "Bazaru" i "Praktičnoj ženi" zajedno. Kada sam počela da pišem ovaj blog, negde me je neko uporedio sa Tanjom. Za mene nema većeg komplimenta nego da sam izgradila stil pisanja sličan njenom.

Vratiću se na zagrebačko nedeljno popodne. Zašto ga, sa radošću pamtim? Saša Zalepugin nije bio nikakav frajer, da se razumemo, ali je emisija odisala šmekom Evrope. Finim stilom, šlagerima, evropskom elegancijom koju beogradska televizija u to doba nije mogla ni da dohvati. Potpuni hit ove emisije za mene je bila teta iz Krke. Smeđokosa, sa naočarama koje su joj prekrivale pola lica, tako je uverljivo govorila o Krka proizvodima, da sam je opčinjeno gledala i verovala u svaku njenu reč. Uverljivost kojom je prezentovala Krka proizvode, a uglavnom je bilo reči o nezi lica, nikad ni kod koga nisam videla. Visoko je postavila moj standard za kvalitetnu reklamu.

Nasuprot Zalepuginu, iz beogradskog studija se smeškao Vojkan Milenković. Muzika je bila kičasta a studio nekako... Siromašan, jednostavan. Dve emisije sličnog koncepta ali potpuno različite. Dovoljno je reći da sam nedeljno popodne gledala svake druge nedelje. Nešto mi nije prijalo. Pred kraj emisije, počinjala bih da pravim kolače. Moja tetka i njena porodica su dolazili u redovnu posetu. Mnogo je godina od tada prošlo. Sećam se mirisa vanile i bake koja ih je, na prozoru, željno iščekivala. Ne znam zašto mi danas nedostaje jedno takvo nedeljno popodne. Možda zato što mi se jede nešto slatko i ne, neću jabuku, hoću nešto slatko. Da miriše na vreme kad sam bila mala i kad su drugi brinuli o svemu a moja obaveza je bila samo da budem dobar đak.

Neki me nespokoj uhvatio pa ne pušta. Ništa određeno, samo mi neki glup osećaj ide kroz stomak a ja svojim osećajima verujem. Kome nedostajem danas? Ne znam. Znam ko meni nedostaje. Ne baš onako mnogonepodnošljivo, nego je to sasvim fino nedostajanje. Čekanje povratka, pa da se dobra Energija i zadovoljstvo preliju i na mene i zalepe sve sitne pukotine na srcu koje su se danas otvorile. Naizgled, jedan sasvim običan, lep i sunčan majski dan. Iz nepoznatog razloga, potpuno subjektivnog, jedva čekam da prođe. Radi me osećaj koji mi ne da napred.

Možda je zbog nedostanjanja, možda jer mi se sad već vrlo jasno jedu vrući salčići a ima i sitnih primesa nervoze koja bi da me osvoji i pokori. Ne dam. Ovo je moje nedeljno popodne. Nema toga lošeg što dobra kafa i zvuk saksofona ne mogu da ponište. Zamoliću sve brige da sačekaju ponedeljak prepodne. Znaju već gde će me naći. Nedelja je dan za odmaranje od svega i svih. I nedostajanje, ali nije ništa ozbiljno, sa mrakom će sve i svi doći baš gde treba. Srk vruće kafe, treći put slušanje iste numere i već je mnogo bolje.





Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX