Pokloni i zasluge

Neočekivani pokloni su najlepši darovi.
Nebitno da li su me se prijatelji setili, pa mi sa drugog kraja planete doneli magnet za frižider, da li me je prijatelj pozvao na ručak ili sam dobila nešto u nagradnoj igri. Poklon je poklon, i kao takav znak pažnje svakome je drag. Još nisam čula za osobu koja poklone ne voli. Fakat, ljudi preferiraju poklone veće materijalne vrednosti, ali to govori više o njima nego o onome ko poklon daruje.

Pre neki dan poklonih nove patike poznanici. Razlog je jednostavan, moja ćerka ih je prerasla, više ne služe svrsi u našoj kući, i idu tamo gde će biti korisne. Kao što sam ja nju ovim iznenadila, tako ona mene oduševi kad mi pošalje kesu oraha ili teglu meda. Da, sve to i sama mogu da kupim, ali mi je slađe ovako. Čak imam utisak i da kolači budu lepši. Dobra namera i Energija pošiljaoca se prenesu na ono što dajemo i to je objašnjenje. Nasuprot, ima i poklona koji su mi spuštali jezu niz leđa. Svaka čast darodavcu ali bilo je poklona koji su tako emitovali negativnost, da su se selili u garažu, čim bih osetila da loše zrače, baš kao i oni koji su ih poklanjali. Energija ne može da se prevari niti da se zabašuri slatkim željama i osmesima.

Ovih dana šunjam se po Vračaru. Ono što mi upada u oči je postojanje nekog naizgled finog sveta, u lepoj garderobi, skupim kolima, i sa imidžom srećnih porodica. Ona, u sandalama od 3 kaišića, verovatno po ceni moje mesečne plate i lepršavoj haljinici ispod koje se naziru grudi koje stoje kao u sedamnaestogodišnjakinje. Dete uredno i nezainteresovano, hoda u senci mame koja ne ispušta mobilni telefon iz ruku. On, u lanenim pantalonama i košulji svetlih boja nehajno raspojasanoj. Reklo bi se, baš fini ljudi, ali zrače nekako... Isfolirano. Njihova stvar, naravno. Pre neko veče ispred zgrade sretoh jednu takvu porodicu. Kao nacrtani. Ja, posle desetak sati van kuće, kojoj je jedini životni cilj u tom trenutku tuš, i oni tako fini i mirisni i doterani kao da su kolektivno izašli iz salona za ulepšavanje.

Sreli smo se pred ulazom. Već sam imala spreman ključ od vrata ulaza, pozdravili smo se sa "Dobro veče", kad, poskoči gospođa da je glasno zazvečao njen nakit. "Tina, gde je Tina?" U maniru fine komšinice, odlučila sam da sačekamo i Tinu, nije tolika žurba. On, sav lanen i zbunjen, skoro kao i ja. Baš me je zanimalo kako su izgubili Tinu, ko god da je to. Meni je zvučalo kao gospođa tašta, koju su zaboravili u šoping molu i sad moraju po nju da se vraćaju. Dete počinje da pišti da mu se piški, pater familijas istrčava niz stepenice i kreće da traži Tinu, pa ne zna da li će desno ili levo. Gospođa i dalje ne ispušta telefon iz ruku. Napeto očekujemo da se Tina javi gde da dođu po nju.

Nije dugo potrajalo kad se pojavio on, koji sa lakoćom rešava slučajeve izgubljenih duša poput Tine. Osmeh, kao da je našao Zlatno runo. Pod rukom mu se migolji nešto belo što kevće i reži na mene. Valjda je to Tina, odahnuh, možemo da se razilazimo svako na svoj sprat. Svaka vračarska zgrada ima svoju belu kevtalicu. To su oni mali beli psi, koji laju da se hodnik trese, za razliku od ozbiljnih pasa koji se ne čuju uopšte. Verujem da pufnasta kevtala poprime osobine svojih vlasnica, pa se ponašaju vrlo slično. Razišli smo se, a Tinino lajanje se čulo još dugo. Ako je kažnjavala vlasnike, koji su je u autu zaboravili, kazna za uši odnosila se i na ostatak komšiluka.

Sutradan sam se vraćala sa posla, u slično vreme. Gospođa je bila doterana kao da ide na dodelu Zlatne palme u Kanu. U jednoj ruci telefon, oči prikucane za njega, u drugoj povodac. Na drugom kraju povodca Tina, kaki. Pred ulazom. Usporila sam hod namerno, baš da vidim da li će gospođa da počisti nagazne mine koje je Tina postavila. Jok, uleteše obe u džip i nestadoše iz vidokruga veoma brzo.

Lepo vaspitana da fina budem, nije me mrzelo da iz tašne izvadim kesu i pokupim Tinin minuli rad. Ipak, nije red da neko ugazi, mogla bi naići još neka tako fina gospođa, u finim sandalicama, može da se oklizne i svašta može da se desi. Nije me mrzelo ni da sadržaj kese istovarim na otirač ispred vrata stana br. 4. Ipak Tina tu živi i to, što su zaboravili na ulici, treba da im se pošteno vrati, a mogu da to smatraju i poklonom, prema zaslugama. Tina to veče nije lajala. Urlao je onaj fini gospodin, odakle se stvorilo govno pred njihovim vratima i kako to da baš on ugazi? Dva sprata nas je delilo ali se svaka reč vrlo jasno čula. I ono "Ti si tražila kera, dao sam 500 evra za ovo da mi sere pred vratima...". Jutros sretnem klinca i Tinu. Idu prema parku, a malac nosi u ruci kesu. Još jednom se dokazala ona narodna, ko drugome nagaznu minu ostavlja, sam u nju ugazi. Mislim da je lekcija bila poučna. Odlično investiranih njegovih 500 evra, u vaspitanje nevaspitanih.





Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX