O ravnopravnosti i drugim jednorozima

Neću da budem ravnopravna sa muškarcima.
Ta Roza i njena borba u prošlom veku su imali smisla. Danas, kao žena, neću da budem ravnopravna sa muškarcima, u postojećim uslovima.

Nemam kad da, ležeći na trosedu, lamentiram o prolaznosti života. Ustanem, radim i gunđam.
Nemam ekipu za fudbal, sa kojom dva puta nedeljno, moram da se vidim. Hajde što se dečaci igraju, to je OK, dobro je biti fizički aktivan ali što se to produži u kafanu, i to nekako preživim. Živac mi upali kad se, posle 4 sata tih mučnih akcija, osmeli da mi prepričava kakav jedanaesterac je Žika promašio. Od sportova, imam vremena za trčanje sa preponama, kad vidim da mi odlazi autobus a kereća govna su duž celog parka.
Nemam luksuz da dan, kada me razara temperatura ili odvaljuje bol u materici, provedem u krevetu grleći daljinski upravljač od TV-a. Ustanem, dovučem se do posla, grizem usnu kad me jako boli a analgetik ne pomaže i izguram dan. I još pitu srolam kad dođem kući, jer sam tako u mogućnosti.
Ne povlačim se u svoju pećinu, kad mi život nije po volji. Izađem, zavitlam sabljom, pa ko pretekne. Ne samo što nemam mogućnost da se osamim na dva dana jer sam  u bedaku i treba mi mir, ne mogu ni u wc da odem a da mi ukućani ne grebu na vrata posle 74 sekunde. 
Nemam mogućnost da svugde mogu da idem u cipelama za drvoseče. Nekad moram na štikle i nikad to nije prijatno iskustvo, narocito posle 12 sati na nogama (kako inače izgleda moj radni dan).
Ne uzdišem kad crkne zamrzivač i kad treba da ga iznesem u smećaru. Guzeljam se sama, gledam sa koje strane da ga uhvatim kao da se rvemo, izvadim police pa sednem unutra da smislim kako beštiji da doskočim. Izbacim, kotrljam, guram, gazim ali ga dovučem do smećare. Ne bole me leđa baš tog dana. Bole me leđa svakog dana i to nema veze sa zamrzivačem.
Ne kukam da mi se opegla košulja. Uzmem i opeglam, što i muškarcima savetujem. Nije pegla svemirska sprava kojom ne umeju da rukuju. Kad progore par košulja, naučiće da se dugme za regulisanje temperature vrti već dve godine da mora da se razvije tanani osećaj koja je prava temperatura za šta. Može i da kupi novu peglu, onu do koje moja ženska plata ne dobacuje ni ovog meseca. 
Ne ostavljam korišćen tanjir na stolu. Sklonim svoj i operem sve sudove koje zateknem u sudoperi. Ne, ne istresem talog od kafe po njima, računajući da će neko drugi time da se bavi. 
Ne kupujem cveće nikome, ni za groblje. Umesto cveća, koje je lepo tog momenta, kupim na poklon knjigu, sebi umesto nekom pokojnom. Tome ko je pod zemljom cveće ništa ne znači. Meni knjiga znači. 
Uspeh Partizana u Kupu UEFA mi nije primarna stvar u sezoni. Muškarcima jeste. Oko toga se pričaju priče, prave strategije kao da su minimum sportski direktori klubova. Za to vreme mame kuvaju i spremaju i kontrolišu domaće i ispituju geografiju, kao da im nije bitno da li će rezultat mamografije sutra da bude dobar ili neće.
Zamena zimskih muškarcima je akcija od pola dana. Drugu polovinu dana okukavaju koliko je para vulkanizer uzeo za to, bez ideje da svoja leđa krive. Uvek je skupo platiti majstoru. O krečenju da ne pričam. Sve sam ja to mogao sam a ti zapela da se plati majstor? Pa što nisi, care??? I ja umem da budem generalica posle bitke.

Da ne dužim, stvarno neću da budem ravnopravna sa muškarcima jer nismo ravnopravni. To, što imamo pravo glasa, ne čini nas ravnopravnim u 21. veku. Malo je onih koji su, zaista, ravnopravni sa (svojim) ženama. Ono, što mi je svetla tačka u budućnosti, su novi naraštaji muške dece koju roditelji uče da nije sramota uzdići se na nivo žene, opeglati veš, oprati prozore, okupati decu ili preuzeti bilo koji  "ženski" posao. Od toga ne pada kruna sa glave. Tako se postaje kralj svojoj kraljici u kraljevstvu ravnopravnih.

Foto: Internet



Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX