Priče iz drugog braka X

Anita, Žarkova prva žena, živela je u Zagrebu. Njen drugi muž, dr Kruno, svim silama se trudio da joj ispunjava želje. Anita je bila razmažena bogatašica, ako mene pitate. Sa njihovom zajedničkom ćerkom, Jovanom, imala je kontakt samo kad bi htela da odvoji neki minut svog dragocenog vremena. Jovana je tako odrasla. Nikada se nisam trudila da joj budem druga majka. U mene je imala poverenje, kao da sam joj tetka. Ne baš prva na listi poziva, u slučajevima drame ali dovoljno bliska da možemo o svemu da pričamo.

Jovana i Đole su dugo bili u vezi, još sa početka njenih studija. U to vreme, Žarko i ona su se doselili u Beograd, kod mene i moje Mile. Deca su porasla zajedno, kao dobre drugarice. Od kada je Jovana otišla da živi kod Đoleta, retko smo ih viđali. I dalje su dolazili kod nas na lazanje. To je bio siguran način da, bar jednom mesečno, ručamo nas petoro zajedno. Moja Mila je cvetala od sreće kad god bi Jovana došla kod nas. Ovog meseca, plan smo morali da promenimo jer je Anita došla u Beograd i insistirala da se vidi sa Žarkom. Što se mene tiče, on ima svu slobodu izbora, da gleda koga god hoće, ako hoće. Tog subotnjeg jutra me je obavestio da će Anita da dođe kod nas, na kafu i razgovor.

Nije mi bila baš simpatična. Njena teatralnost je tražila publiku koju, u našem domu, nije mogla da pronađe. Usiljeno se smejala, samo da bi joj izbeljeni zubi došli do izražaja. Da je moj muž plastični hirurg, i ja bih se tako pravila važna. Lažem, ne bih. Meni je moj muž super skroz. Anita ga je pozvala sa parkinga i sišao je po nju. Blago namrštenog lica, skoro zabrinutog. Nema šta da brine, neću da je prebijem. Ne bijem slabije od sebe, moj muž to odavno zna. Nisam htela da kuvam ništa pretenciozno, da joj kosa ne povuče miris pečene jagnjetine sa ruzmarinom ili sarme. Pravila sam se luda, na temu ručka. Rekla je da dolazi na kafu i kafu će da dobije.

Kad Anita dolazi, prvo se oseti cunami jakog parfema. Ko mi je kriv što sam navikla na razvodnjene kopije, ovi njeni originali udaraju u mali mozak direktno i stvaraju halucinacije. Očekivala sam je u nečemu jarko crvenom. Oh, pa ona je sva rozikasta i puderasta, čednica jedna! Svaka loknica na svom mestu, svaka trepavica ko morska pijavica, čizmice vrede kao pola našeg stana! Odmah, sa vrata me je osmotrila.
"Kaj si se ti to opet ugojila, draga?", - reče slatkasto.
Mislim se... Bolje da te ubijem pogledom nego da potegnem levicu, njome lansiram u deveto transcendentalno stanje pravolinijski.
"Aha, kad smo se ono videle? Pre nego što si remontovala veštački kuk ili posle toga?", - nisam ostala dužna. Takav je red. 
Ako ćemo iskreno, lepša sam od nje i duplo sam teža od nje i sto puta sam srećnija od nje. Da se zna.
"Draga, da li te sluša ovaj moj mladić?", pitala me je Anita.
Jok, nego će tebe da sluša, babo napirlitana. Čik se nasmej a da ti se ne pocepaju ti hijaluronski fileri!

Žarko se naslađivao otrovnim strelicama koje smo razmenjivale. Prosto milina jedna i srdačnost općenarodna. Žarko nam je skuvao kafu i svi smo se udobno smestili. Rat je mogao da počne. Teška artiljerija je bila ukopana i spremna.
"Dakle Žarko... Imati ćemo bebu", rekla je gospođa Töppfer. Nikad ne znam da li je dva P ili dva F.
Dobro me nije napao ludi smeh. Ako je bivša žena mog muža trudna, kome treba da čestitam i šta? Ko bi rekao da je dr Kruno takav mangup...
"Anita, drago mi je. Mislim da si matora ali dobro, to je vaš izbor...", rekao je Žarko.

"Ah mili... Ne ja. Naša Jovanica je trudna. Biti ćeš deda!"
Da ga je grom udario, ne bi ga manje pomerio.
Žarko me je pogledao onim "Reci mi šta ja sad treba da radim" pogledom. Bled, poput Hamleta u trećem činu, bespomoćno je gledao u mene i disao isprekidano. Bokte, pa još će dr Kruno da ga reanimira veštačkim disanjem usta na usta! E, to mu ni ja ne bih oprostila, pu pu.
"Kako to misliš... Trudna?"
Kao da ima 23423 načina da žena bude trudna. Ja znam samo jedan, zna ga i on iako je agronom.
"Ljepo! Ona i taj mali.... Džordž... Imaće bebu. Deda, čestitam", reče Anita i baci mu se oko vrata.

Delić sekunde me je delio od toga da je bacim kroz prozor ali, ipak, zadržim za sako, tek toliko da se klati sa prozora i nada da će poljubac betona biti brz i bezbolan. Pa, šta ona zamišlja, da je moj Žarko stena, da nema nikakvu reakciju? Dok se on borio za vazduh, dočekah Anitu spremna.
"Krasno, Anita draga, pa bićeš baba! Baš se radujem!", rekla sam, oduševljeno a u sebi pomislila "Već si baba spečena nego te ovaj fosil filuje hijaluronom i botoksom, jednom nedeljno". Naravno, moj osmeh svetice, sakrio je sve što sam imala u mislima a uopšte nije bilo kulturno.

Ostatak razgovora je protekao pristojno i mirno. Shvatili smo da će Jovana i Đole da postanu roditelji i to je bila divna vest, najbolji razlog zašto sam trpela postojanje te pokretne pudrijere u našoj dnevnoj sobi. Pozdravile smo se kak dolikuje. Malo smo se isekle pogledima ali zakaj ne, ona je ipak baba u najavi a ja nisam. Žarko je sedeo na trosedu. Mislila sam da će da se onesvesti, toliko je bio bled.
"Pa... Čestitam! Neka su deca živa i zdrava, tu smo da im pomognemo sve za šta budu tražili pomoć", rekla sam, dobronamerno.

Skočio je sa troseda.
"Šta tu ima da se čestita, taj majmun joj ne napravio dete...."
Aman, mužu moj dobri, stani. Deca se prave aktivnim učestvovanjem oba roditelja, prema tome, to je njihova beba i njihov izbor. Nije naše da se mešamo nego da ih podržimo i pomognemo.
"Ja ću da mu....", zapenio je.
"Šta ćeš da mu? Oni su odrasli ljudi. Dvadeset dve godine, dovoljno pameti da budu svesni posledica svojih izbora a mi smo tu, da im pomognemo da se snađu. Deda, dođi da te zagrlim", rekoh.
Tresao se celim telom.

Seli smo da ručamo. Bilo je slatkog kupusa od četvrtka. Mila ga ne voli, Žarko još manje i lonac kupusa sam samo razvlačila po kuhinji. Za Žarka je bio grašak iz zamrzivača.
"Ženo, ti si to prihvatila mnogo bolje nego ja. Kako, bre?", zavapio je.
Nasmejala sam se. Moj veliki dečak je dobio konkurenciju.
"Pusti decu da uređuju svoj zajednički život. Biće sve u redu", rekla sam i zagrlila ga.
Skoro plačnim glasom me je upitao:
"Da li ću ja sad da imam velike uši?"
Ludog li čoveka. Kakve sad uši imaju veze sa bilo čime?
"Znaš da dede imaju ogromne uši, kao one što se stavljaju u pihtije. Hoće li i meni sad da porastu uši?"
Mali dečak, u njemu, bio je izgubljen u svemiru. Imao je sve razloge da se raduje a njega su brinule uši.
"Nećeš imati uši kao Dambo. Hajde da ručamo i da odemo na reku, oboma nam treba relaksacija od stresa", predložila sam i jednoglasno je usvojeno.

Dok sam nas spakovala i oprala sudove, moj mali dečak je zaspao na trosedu. Ogrnuo se, preko leđa, stolnjakom. Nikad to njemu nije problem, sunce moje. Šta god da se nađe u blizini a može da ugreje bubrege, posluži svrsi. Kad spavamo u našem bračnom krevetu, bude već mrak. Sad je bila idealna prilika da ga dobro osmotrim.
Kao da su mu, zaista, uši malo porasle... Ili to ja tripujem? Kako god, od danas ću da spavam sa dedom.
Legla sam, pored njega. Rukom je tražio moju ruku. Postajem i ja, lagano, baba. Divne su ovo godine, kad vam kažem. Ako bude žensko, komotno može da se zove po meni, neću se ljutiti!


foto: Pixabay/Internet







Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX