Priče iz drugog braka XX

Žarko je postao full time deda.
Posao, pa kod Jovane, dolazio je kući kasno uveče.
Nije mi to prijalo.
Ja sam žena kojoj treba muž više od onoga kada njemu odgovara i kada ima vremena.

Od kada su stigle bebe, moj čovek se promenio. Nekud je iščezla ona neverovatna lakoća našeg postojanja i u dobru i u zlu. Bio je ili odsutan ili zatrpan poslom. Kada je bio pored mene, statirao je kao Mile u kukuruzu, čekajući kombajn. Optimista u meni se tešio da je sve u redu, da mu se život značajno promenio, da su to velike promene... Pronalazila sam opravdanja a baš ih i nije bilo. OK, promene ali gde sam tu ja? Menjaj se, to je tvoje pravo ali nemoj da nestaješ od mene jer će da nastane jedna jako velika i neugodna praznina koja će sve da nas proguta. Po kući je radio kao robot. Ćutao je, huktao i puktao kao jež na uzbrdici. Na moje "Šta ti je?" tradicionalni odgovor je bio "Nije mi ništa".

Sve je bilo podnošljivo do momenta kad više nisam htela da podnosim a da ne znam šta da podnosim. Da budem žena u teoriji a u praksi da me nigde nema. Gde je nestao onaj moj Nasmejani, onaj sa kojim sam prešla kilometre puta, onaj sa kojim sam bežala sa posla samo da se bućnemo u nekom jezeru, popijemo kafu i vratimo se u Beograd? Jedino što je umeo da kaže je "Moram puno da radim, imam posla". Moje razumevanje ga je pratilo do momenta da mnogo posla ima samo zato što on tako želi. Bežanje u posao je odličan izgovor za sve ono što čovek sebi neće da prizna da ga žulja, peče ili boli. Savremeni koučevi i treneri životnih i ostalih veština rekli bi mi da nema problema, da tripujem, da se smirim i da je sve baš kako treba. Više ništa nije bilo kako treba.

Dobro... Koju strategiju primeniti? Da počnem i ja da bežim u posao, da izmišljam i tovarim sebi toliko posla da svog čoveka jedva primetim? Ne pada mi na pamet. Volim svoj život, svoje slobodno vreme, prijatelje, porodicu sasvim dovoljno da neću da se sakrivam u poslu. Volim i da izađem i da se lepo provedem i da vidim štošta novo. Moj svet ima više USB ulaza i sasvim je spreman za razmenu informacija na više nivoa istovremeno. Valjda je to prednost ženskog mozga, ko bi znao. Moj muž ima fokus na poslu i to je tako pa hajde Sanja, začas završi studije psihologije i par kurseva koučinga, da uspeš da pronikneš gde ga boli i zašto više nije tu. 

U retkim trenucima, kada bi pristao da razgovara više od prostih rečenica, obazrivo sam pokušavala da mu objasnim da svet može da funkcioniše i bez njega. Da i ja mogu bez njega ali da neću bez njega. Kao da sam zidu pričala, efekat odbijanja bio je evidentan. Postao je gunđav, odugovlačio je započeto koje se ticalo naše kuće, poruke su mu išle na živce, nikad nije voleo da se javlja na telefon. Ostala su ove mogućnosti:
  • Da komuniciramo telepatijom
  • Da se pravim blesava i gledam sebe i svoja posla
  • Da napravim neki skandal ne bih li privukla njegovu pažnju
Ne znam šta je bilo gluplje. Imam 50 godina i mrzi me da se igramo čiji je Ego ranjiviji i ko će kome mozak da pomeri. Mrzi me. Nisam se udala zbog toga. Mene kad neko shvati zdravo za gotovo, ja kažem "Zdravo" i bude gotovo.

Šta nam je pomerilo korene? Gde se istopilo ono naše, samo naše? Svima naiđu periodi slabije zainteresovanosti za svet oko sebe, manjak volje, Energetski padovi, neplaćeni računi, tužne priče, sve je to u redu i sa tim se živi. Moj čovek je postao dalek i zaključan. Što bi rekli koučevi, "kad se muškarac povuče u svoju pećinu pustite ga da sam reši svoje probleme i izađe kao pobednik". Pustila bih ja njega nego ne znam da li će se setiti da se vrati.

Trebalo mi je neko vreme, da se samoorganizujem. Nije to teranje inata, naopako. To je život po svojoj meri, onako kako meni prija i odgovara. Što sam starija, svesnija sam kojom brzinom prolaze dani i da je svako veče smrt i kraj jednog dana, da ih je sve manje a ja želim još mnogo toga da uradim. Dok moj muž bude vijao svoje virtuelne zmajeve po pećini u koju se zaključao, meni ne preostaje ništa drugo nego da živim, najbolje što umem. Energija, koju bih trošila na preslišavanje gde sam pogrešila, da li sam nešto pogrešno rekla, da li sam promašila temu za ručak jer se njemu baš ne jedu punjene paprike... Samo je promenila oblik. Energija ne nestaje, uvek je prisutna ali ne uvek u istom obliku.

Od danas, poprimiće oblik Žene sa Čekićem. Prvo ću da sklepam ormar, koji dva meseca čeka svoj red a onda ću da se uputim na romantični vikend u jednom dvorcu. Ako ne mogu da budem romantična u dvoje, ko će da me spreči da budem romantična za jednu osobu? Čik da vidim! Lepo ne umem da pomognem nekome ko pomoć ne prihvata. Ako ne mogu da pomognem njemu, mogu da pomognem sebi radeći ono što volim. Ko me skloni iz prioriteta, možda ne zna da se teškom mukom vratim.

P.S.
Ostavih poruku juče: "Ljubavi, crkao je ventilator u kupatilu. Da li bi mogao da pogledaš, kao i donji grejač u rerni, centrifugu u veš mašini i spala vrata od ormarića u kupatilu? Volim te."
Gde sam je ostavila, tu sam poruku našla.
Svi problemi su bili na svojim mestima, takođe.



foto: Pixabay/Internet








Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX