Dvadesetdevetimartdvehiljadeosamnaeste

Pre jedno 17-18 godina, on je bio u najboljim godinama a ja sam tek prevalila tridesetu. Radili smo u istoj zgradi. Često su dolazile neke cice i tražile ga u mojoj kancelariji pa sam se zaputila da pronađem ko je taj... Dača, recimo. Došla sam do njegove sekretarice, predstavila se i tražila da upoznam tog frajera zbog kog mi je kancelarija, svakodnevno, puna dugonogih lepotica. Tek da znam da li stvarno postoji ili je urbani mit.

Pojavio se lepotan, dečački zanesenog pogleda. Upoznali smo se i, posle par minuta sam rešila da se vratim u svoju kancelariju, jer je misija bila uspešno završena. Frajer, da, ali nikakva božanstvenost nije se ni nazirala. Po onima koje su ga tražile, a sve su bile manekenski zgodne i imale noge od meter i frtalj, mislila sam da je Apolon lično. Nije bio ali nas to nije omelo da, dva dana kasnije, dobijem poziv "Pukla mi je guma, stojim na sred auto puta i ti si mi u mislima. Dolazim po tebe za pola sata". Malo je reći da sam bila impresionirana smelošću i njegovom snalažljivošću, a za 29 minuta i potpuno spremna pred zgradom. 

Tako je počelo... Izlasci su bili sve češći dok nismo došli do prelomne tačke na kojoj se ulje i voda nikako ne mešaju. Ja sam bila obična devojka a on je bio macan iz džet seta. I sad me je sramota da se setim na čemu se naš odnos slomio. Rođendan srpske majke, nekrunisane kraljice narodnjaka, na koji nisam htela da idem a on je imao obavezu da se pojavi. Da se razumemo, ja sam bila i ostala zaista obična, bez garderobe i silikonskih punjenja za takva dešavanja a njemu je upravo to prijalo. Meni nije. Par dana pre toga, u jednom prestoničkom klubu, zaglavili smo do jutra a ujutru je trebalo otići na posao. Normalno, džet set ne radi od 08h i tu je već bilo jasno gde je kome mesto. Nije meni smetalo što sam se osećala kao prase u Teheranu. Smetao mi je ulazak u njegov svet, dijametralno suprotan od moga. 

Možda je mogao da mi pruži svet na dlanu, možda sam mogla da mu rodim petoro dece i ostvarim se kao majka, što bi mediji rekli. Možda sam mogla svašta ali sam izabrala da izađem na ista vrata na koja sam ušla u taj svet. Brate, sve je to super i ti si super ali meni u svemu tome nije super. Niko nije kriv. Ne idu moje noge u te damske štiklice niti umem da trepćem i ćutim a i sise mi nisu od plastike. Ubrzo se i odselio na drugu lokaciju i ništa tu ne bi bilo čudno da ga, letos, nisam srela u šoping centru. Tačnije, nisam ga srela nego sam ga izbegla. Prvi razlog je što mi, gledano iz daleka, svi liče pa nisam sigurna da li nekome treba da se javim jer sam se, pre par godina, srdačno pozdravila sa Borisom Tadićem u restoranu "Klub književnika". Kad mi je neko poznat, ja se lepo javim, a što je taj neko bivši predsednik nije do mene. 

Da se vratim na temu. Kašljem kao da moja tuberkuloza ima tuberkulozu. Tim povodom, jutro posle još jedne neprospavane noći nacrtalo mi je predivne podočnjake pa sam se odlučila za full šminku u zoru. Ako se već loše osećam, da bar pristojno izgledam, da neko sme da sedne pored mene u busu. Kad se nakašljem, svako pobegne, stvarno zvučim jezivo. Pri povratku sa posla, zakašljala sam se u busu tako da sam morala da izađem. Očiju krvavih od naprezanja, sa želucem u grlu ali i dalje kašljući, prepoznala sam njegov hod. Izgleda je ostao da živi u istom kraju. Jednako zanesen pogled i plavokosa gospoja pored njega, ispostavilo se. Kako to život izrežira, okrenula sam se baš kad je nailazio tako da su pogledi morali da se sretnu. "Hejjjjj, otkud ti, od kad te nisam video...." Bila sam sigurna da sam ga očarala svojom lepotom zrele žene, jer, da je došao minut ranije, video bi me da se bacakam od suvog kašlje (što izgleda kao da imam napad epilepsije). "Jaooo, pa otkud ti? Još si u ovom kraju?", procvrkutah mada me je glas izdao. Zvučim kao tinejdžer koji mutira jer su  mi i grlo i duša pocepani upornim i prodornim kašljem. I dalje onaj dečački zanesen pogled, samo nekako luđi, kao da je malo šunut u glavu. Još onomad je pričao da će menadžerskim poslom da se bavi do 40. jer posle toga ili umreš ili sagoriš. Ne znam šta se njemu desilo. Vidim mu po pogledu, da sam mu poznata, ali da realno nema pojma sa kime priča. Plavuša postaje nervozna, cima ga za ruku da krenu a on bi rekao nešto ali mu fale reči. "Drago mi je da sam te videla", prozborih. Pogled mu se caklio negde u daljinu i više nije delovao šarmantno dečački već kao sijalica koja je pregorela pa se ona žičica trese a sijalica izgleda kao da joj nije ništa.

Odoše, uz kratko "Ćao!", što je i bilo najpametnije. Realno, nisam se ja toliko promenila da sam neprepoznatljiva nego ko zna koja muka je njemu zamutila pogled. Znate onaj, kao kad Džeri, u crtaću, zvizne Toma tiganjem po glavi, pa ga resetuje na fabrička podešavanja. Prvo sam mislila da sam ribetina i po a sada, što više razmišljam, izgleda mi kao da mu se desilo nešto strašno. Možda se samo oženio. Za gospođu nisam sigurna da li mu je majka ili žena, mada se (kroz maglu) sećam da mu je majka još onda bila pokojna. Produžili su istim tempom hoda a ja sam ostala da robujem svom kašlju i čekam sledeći autobus.

Celo veče sam pod utiskom tog susreta. Da me je neko pitao, ko je najzgodniji, najuspešniji, najlepši muškarac iz moje prošlosti, bez dvoumljenja bih rekla da je to Dača. Ovaj čičica, akvarel pogleda, nema nikakve sličnosti sa frajerom kog pamtim. Sigurna sam da nema pojma ko sam što, samo po sebi, nije ni problem ni neki nedostatak za postojanje ove planete. Nekada su svi pogledi bili uprti u nas, kada bi se pojavili u bilo kom klubu. Znam, neke žene su me mrzele jer sam bila tamo gde su one želele da budu. Ipak mi žene starimo nekako po malo, dozirano, lepo. Ovo je još samo jedan primer kako neke godine preseku Apolona kao na onim antičkim figurama, za koje tvrde da ne moraju da imaju cele ruke i noge, jer su lepe i takve, okrnjene. Dača nema više ni D onog nekadašnjeg frajera. Šta znam... Baš me je nešto ubedačio. Sigurna sam da ga je stres posla kojim se bavio potpuno samleo, baš kao što je i očekivao. 

Možda je to cena popularnosti i života u džet setu, koji je bio njegov posao a ne lični izbor. Možda je i bolest, ko zna koja nesreća a možda je samo preumoran od svega i svakoga, ko bi ga znao... I kud ga sretoh baš! Mogla sam da ga se sećam kao najboljeg frajera ever, iskašljavajući talog davnog vremena.

Foto: Internet


Comments

  1. Sanja, šta da ti kažem, no da si majstorski opisala sve u detalje. Barem jednom u životu svi smo mi bili prasići u Teheranu u nečijem životu, ali je sreća kad na vreme odemo... Iskustvo da... ali, cena previsoka...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX