Moj kapetan

Bio je vojni pilot, sve dok nije prešao u JAT, neke davne godine sredinom prošlog veka. Mlad, naočit oficir, ponosni otac dva sina i suprug jedne divne žene. 

Moja prva sećanja dosežu do zlatnih epoleta njenove kapetanske uniforme. Besprekoran, prelep, plavook, mirisao je na KENT i Old Spice. Ne znam da li sam mu se više radovala kada se spremao za put, ili kada bi se vratio. Bila sam najlepše obučena devojčica u Paviljonima. Tečina princeza. Nekom mnogo davnom prilikom obećao je da će mi doneti šarenu lažu. Uvek, ali uvek, sam mu naivno verovala. Očekivala sam neko čudo, do tada neviđeno u mom dečijem svetu. Dobila sam papirni fišek pun čokoladnih dukata. Da su bili od čistog zlata, ne bi mi bili vredniji. Nikad nije pričao o problemima u toku leta, bio je uvažavan od kolega, o njemu je svako govorio sa osmehom. U kuću je donosio samo dobro raspoloženje.

Volela sam da ga pozovem pred put. Tada bi mi obećao da će da mi maše iz aviona, čim polete. Obzirom da i danas živim na istom mestu, blizu aerodroma, stvarno sam mu bezgranično verovala. Stajala bih pored kuhinjskog prozora, čak žurila iz škole, samo da ga vidim i odmahnem. Bez greške sam bila sigurna da ga vidim kako mi maše kroz prozor džinovskog aviona. Pucala sam od ponosa. Nisam se time hvalila, ali mi je srce bilo prepuno radosti. Da, to je bio moj kapetan. Neko koga sam obožavala. Sramota me da kažem, bila sam na njega više ponosna nego na svoje roditelje. Osećala se nekako... Njegova. Radovala sam se kad god sedimo na trosedu i dignemo noge na sto, da nerviramo tetku. I kad se vozimo čamcem sve do Kotora, ili idemo na večeru u Konavovske dvore, jer nam se može da se vozamo 100 km samo zbog toga. Uživala sam među njegovim papirima, pripremama za let. Bio je kapetan, instruktor i inspektor, route inspektor za sve kompanije i imao je long range dozvolu za prekookeanske letove. Imao je i neke ogromne knjige, koje sam gledala sa strahopoštovanjem, isto kao i njega. Svi ostali su mi bili rođaci, manje ili više zanimljivi, samo je on bio poseban. Skroman, moj kapetan. Zamišljala sam da bog sedi na oblaku, da se poznaju i pozdrave kad se sretnu.

Otišao je u penziju u vreme zlatnih dana JAT-a. Porasla sam i zaljubila se u kontrolora letenja, zaljubila se preko granice ovozemaljskog.  Bila je to ljubav do neba i dalje, kad se nebo probuši. Dvojica nebeskih, savršenih, mojih. Krajem devedesetih godina prošlog veka moja glava je bila visoko među oblacima, dok sam sa njima pričala o tim nebeskim stvarima. Kontrolor je, posle nekoliko divnih godina, napredovao u karijeri i oženio se svojom komšinicom i ostao mi je samo moj kapetan. I dalje sam gledala u nebo. Avionima u preletu se obraćala kao drugarima, sa molbom da kontroloru kažu koliko je pogrešio, koliki je magarac. Da li su me čuli, pitanje je. Možda je i sam shvatio.

Moj kapetan je preminuo prošlog februara. Nadživeo je mnoge kolege, letačko osoblje, prijatelje. Izabrali smo mu mesto odakle se avioni vide kao na dlanu. Odem na groblje kad nema gužve. Sednem na klupicu, zapalim cigaretu i sećam ga se. Kad avioni grme na par stotina metara visine, ja razvučem osmeh, što sam imala čast da ga poznajem i volim. 

Otuda moja ljubav prema plavom, prema avionima, nebu, besprekornoj kapetanskoj uniformi. Ne može svako da bude kapetan. Ni da ima onaj samouvereni pogled gospodara neba. Zbog toga, veliko poštovanje onima koji umeju da teraju avione. I dalje ću da im mašem sa prozora kuhinje, iako nema nikakvog smisla ali meni i dalje puno radosti donosi.

Vidimo se na FL220, kapetane..






Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX