Moje pravo na mišljenje

Društvene mreže, kao i sva ostala umrežavanja ljudi sa različitim mišljenjima, imaju svoje dobre i loše strane. Generalno, sve dok mi pričinjava zadovoljstvo da pišem, ja ću to da radim. Ostatak planete može i ne mora da čita, kao što i u svemu ostalom ima izbor da li hoće ili neće. Posebno osobe sa egom tri broja većim od širine struka. Neke ljude baš pali da iskažu svoje mišljenje o mom mišljenju, onda kad ih niko za to nije pitao. 

E, problem nastaje kod onih koji bi i ne bi. Virnuli bi šta se tu dešava, ali bi isto tako da ostanu van tog toka. Ne mere, rođaci, ne ide da se prdne a da ne zasmrdi. Nemam problem sa tuđim mišljenjem, naprotiv. Čim svoje misli stavim na javno, svesna sam da ima onih kojima se sviđaju, ima dupeuvlakača, ima onih koji ih shvataju da su njima upućene samo zato što im fali neki delić koji u mojim mislima nađu, pa sebi daju na važnosti da su prozvani. Bez brige. Šta kome imam da kažem, to su ljudi u mom okruženju naučili, kažem jasno, glasno i nedvosmisleno. Dakle, kad nekome nešto posvetim, napisaću ime te osobe. Za sad nemam takve porive pa ko se u čemu nađe, neka se snađe.

Nekad su mi svi bili dragi i fini, pa je došlo vreme kad sam shvatala da nisu ni dragi ni fini ali eto, meni odgovara da ih takve vidim. Zatim je došlo vreme kad tih istih nigde nije bilo, ni da me pitaju šta ima novo, javljali su se i postojali samo da sebe pohvale i izdignu iznad mase. Sve prođe, pa je i to prošlo. Nastupila je interesna faza "ti meni serdaru, ja tebi vojvodo". Moram da priznam da sam lenja i da me poprilično mrzi da delim komplimente kad im vreme i mesto nije. Onomad, na nekoj sahrani, bilo je simpa gledati dve poznate prije koje ispod oka merkaju treću, da li je došla opet u istom ansambliću za sahrane, i dok joj prilaze, dive se sa "Jao, što fino izgledaš za svoje godine!". Ni to me više ne nasmeje, kao što bi nekad. Jednostavno je. Neću sebe da davim budalaštinama i tuđim mišljenjima. Čak i ako tuđe mišljenje ne dobije formu podrugljivih ili uvredljivih rečenica, ubrzo me uhvati neki svrab i  sklona sam da kažem da su mi se gaće uvukle u dupe i odem. 

Time činim duplo dobro. Zakon dve noge uvek pomogne, kad ne možeš-nećeš da u nečemu učestvuješ, okret stopala za 90 do 180 stepeni i ćao svima. Vi imate svoja pravila, a meni je ovo omiljeno. Drugo lično pravilo je vezano za ne bavljenje pojavama i ljudima koji me ne zanimaju. Ne tako davno, umela sam da lupam glavu kako i zašto neko negoduje zbog mojih reči, izgleda, posla, provoda, načina života... Sad nosim žuto i zeleno sve sa cvetnim dezenom, ako mi se nosi. I baš me ne zanima šta drugi imaju da kažu tim povodom.

Uglavnom, sve se manje potresam glupostima i ljudima sklonim kvarenju tuđeg raspoloženja. TV ne gledam odavno, ne što je to sad moderno, nego što to nikad nisam volela i verovatno neću. Net mi je sasvim dovoljan izvor muzike i informacija koje me zanimaju. Daleko od toga da prekorevam nečiji životni stil, prosto, ja ovako a ko kako voli. Moj nekadašnji TV je služio da na njega stavim nešto bitno, poput šnale za kosu ili ključeva, da ih uvek lako nađem. Pojavom ovih pljosnatih čuda, TV za mene više nema nikakvu funkciju, osim da sa njega brišem prašinu. Isto je sa ljudima koji me više ne inspirišu, ne raduju, od kojih nemam da naučim ili čujem nešto zanimljivo. Sa njima nikad nisam mogla da ćutim u dvoje, pa ako već nemam volje da ih slušam, ne bih ni da ih gledam-čitam. Sve i da na njih mogu da stavim šnalice ili ključeve. Preradila sam listu prioriteta onoga što me zabavlja ili oplemenjuje, i svoj telefonski imenik. Ne zamerite. Jednostavno, za nekima više nemam potrebe da budu u mom životu na bilo koji način, ako su ikad ranije uopšte bili tu. Mnoge je samo moje visoko mišljenje o njima tu postavilo. Sve ima svoj rok trajanja, pa i mišljenje.




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX