Priče iz drugog braka V

Ne volim zimu.
Ni sneg ni hladan Beograd, ni Beograđane obučene u crne i sive jakne i kapute. Ako bih baš morala da biram šta od zime mogu da podnesem, eto, da traje tri dana. Nemam problem sa hladnoćom već sa viškom svega na sebi. Nikada mi nije hladno i nemam džempere i čizme. Samo ne volim zimu. Jedino bih, u Boki mogla da je podnesem. Da gledam u plavo nebo, čisto i mirisno od bure, u plavo more, ustalasano ili kao ogledalo suncu. U Boki sve podnosim lako pa ni zima ne bi bila naporna.

Bio je petak. Žarko je rano došao sa posla i javio mi da ide da spava. To nije baš ličilo na njega ali svakome se desi da mu treba popodne dodatnog sna. Dok sam došla sa posla, bila u nabavci, i Milina drugarica je stigla. Dve tinejdžerke i prepuna kuća energije i muzike, probudili bi i nosoroga uspavanog radi popravke zuba. Čim je Žarko ustao, stavih kafu za nas dvoje, deca su već izletela iz kuće. Dođu, uzbune sve, lupe vratima na izlasku, kao promaja su. I meni se prispavalo. Taman je krevet slobodan. Iz dana pre braka, ostala mi je navika spavanja po dijagonali velikog kreveta. To zadovoljstvo sad imam, u retkim momentima, pa ne propuštam.

"Ljubavi, posle kafe ću ja da dremnem", - rekla sam tiho.
"Da li si dobro?"
"Sve je u redu, petak mi je. Treba mi pola sata da odmorim oči", rekla sam dok sam vadila popodnevno ćebence iz ormara. Kratko i slatko je, ne dozvoljava da se čovek mnogo dobro pokrije pa ne može da se spava dugo.
"Hajde, oblači se, vodim te na jedno mesto", - rekao je, dok mu je ruka bila oko mog struka a pogled već na ključevima od auta. "I ponesi ćebence".

Lud li je moj čovek... Pa, taman sam imala ideju da se pružim po dijagonali, konačno sama u krevetu! Moje bezuslovno verovanje mužu će me jednom skupo koštati, vidim već. Uzeh ćebe, jaknu i ranac i krenusmo ka autu. Sivo nebo nad Beogradom uopšte nije bilo lepo. Danima se nije videlo da je plavo, napali su ga magla i smog. U dva poteza, Žarko je namestio moje sedište u ležište, praktično. Više puta nam se dešavalo da odremamo u autu, što u pauzama nekih putovanja, što dok bi čekali nešto. Čak mi je i jastuče naduvao. Kako sam se spustila i ušuškala u ćebence, tako sam počela da sanjam. Uspavao me je tihi džez. Sve je znao, i kako da namesti da mi bude udobno i šta da pusti, i koliko toplo da bude da bih mogla lepo da spavam... Moj zmaj! 

Sanjala sam duboki sneg. Kao, neko me vuče na sankama a sve mi po nogama hladno pa opet toplo pa sve nešto čudno. Zaklela bih se da sam osetila ledeni vazduh na licu, u snu čula neki muški glas kako me pita za moje ime. Neobičan i kratak san. U neko doba, Žarko me je probudio. 
"Ljubavi, budi se, stigli smo".
Nisam se sećala ni kud smo pošli ni kud treba da stignemo. Kao omađijana. Po stanju diskus hernije, rekla bih da sam dugo ležala ali sve mi je bilo maglovito. Ustala sam. Otvorio je vrata auta i rukom mi držao pokrivene oči. Vazduh je mirisao na svežinu a blag sunčev zrak mi je milovao lice. Prosto sam osetila želju da danima ostanem tako, sa njegovom rukom na svojim očima, na suncu i svežini. Samo se neko šuškanje čulo.

Otvorila sam oči, dok me je držao zagrljenu i stajao iza mojih bolnih leđa. Plavo nebo iznad nas, to sam prvo videla a onda... More! Da, more, plavo i pravo i ogromno more! Vrhovi Orjena i Lovćena bili su kao bele kape pobacane, pokriveni snegom. Izgleda su mi reči ostale umotane u ćebe. Nisam umela da progovorim. Boka, sunce, more. I par galebova, na stenama. Od kad smo se venčali, naučila sam da plačem od radosti. Moj čovek, naša Boka, ljubav, mir. Ljudi bez. Ogrnuo nas je ćebetom koje je, preko njegovih širokih leđa, stajalo kao pionirska marama.

"Žarko, da li ja sanjam ili je ovo stvarno more?",  - bolje od toga nisam mogla da smislim.
"Jeste, ljubavi. Naša plaža. Rekla si da bi zimu mogla da trpiš samo na moru i evo nas".
Tek tada sam počela da plačem. Pucali su gvozdeni obruči oko mog srca, tačno se čulo kako im se lome katanci. Moj čovek ZNA šta volim i želim, UME da me sluša i prepozna i ono što ne izgovorim. U sebi sam se zahvaljivala i Univerzumu i nudizmu i konobi u kojoj smo se upoznali. Iz daleka, videlo se da je zatvorena. Brda su čuvala našu ljubav, kao gnezdo.

Znao je da treba da me pusti, da oči isplačem i progledam jasno.
"Znaš, Žarko....", reči su mi se lepile za usta, kao da nisu moje.
"Ti si jedno čudo od čoveka!"
Topio se i on, gledajući koliko radosti mi je učinio. Od nekud je izvadio termos sa vrućom kafom. Seli smo na stene. I dalje me nije puštao iz zagrljaja.
"Ti vrediš mnogo više nego 600 km vožnje. Znam koliko ti Boka znači, koliko ti je bilo potrebno da osetiš sve ovo", govorio je tihim glasom, najtišim koji sam ikada čula da izgovara.

Pili smo kafu i ćutali.
Talasi su mazili obalu baš kako je i mene moj muž voleo.
Bez uslova, bez moranja i nametanja.
Prosto i jednostavno. To je to.

Iz daljine je dopirao miris mimoza. Moj Čovek je napravio proleće samo za mene.

"Hajde, idemo da iznenadimo Danku. Uželeo sam se njenih priganica i džema od kajsija", - rekao je i pružio mi ruku, da lakše ustanem. Spavala sam cele noći a on je vozio, trag umora se nije video na njegovom licu. A oči... Te oči su bile lepše nego more i nebo zajedno. Zaljubih se u svog muža, po ko zna koji put. Iako sam mislila da mi se neće desiti da to priznam, brak sa njim je nešto najbolje što mi se desilo. Napunila sam džepove školjkama i kamenjem. Tako sam bila sigurna da ne sanjam jer u snu niko normalan ne skuplja kamenje.

Ako postoji raj na Zemlji, tog dana smo ga osvojili.


foto: Pixabay/Internet

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX