Priče iz drugog braka VI

Naravno da je Danka bila iznenađena našom posetom, skoro koliko i ja kad sam se probudila na plaži. Zatekli smo samo nju, u kući. Ljubav i poštovanje Žarka i njegove sestre bili su za divljenje. Nije morao da je ubeđuje da pravi priganice. Prvo doručak pa kafa pa da se odmorimo.

Ubrzo sam se vratila na plažu. Neka se brat i sestra ispričaju nasamo. Ne moram ja sve da znam. Miris bokeljskog vazduha bio je poseban. Ne da proleće prvo stigne u Boku nego nikada ne odlazi iz nje. Sunce, more, mimoze i plaža na kojoj sam jedina trebali su mi koliko i Žarku doručak i san. Čudo je bilo da meni san nije trebao. Samo more i ljubav. Boka je sinonim za oba. O čemu sam pričala sa morem, ostaće tajna. Shvatila sam da je dobro što ne živimo tu. Lepo ne bih imala vremena da idem na posao, bila bih na obali po ceo dan. 

Iako je kuća bila blizu mora, vraćala sam se okolnim putem. Što dužim, baš kao nekada. U džepovima, naravno, tona i po kamenja i školjki. Nije bilo puno ljudi, usput. Mladi su bili u školi i na poslu a stari, svako svojim poslom. Spazila sam tri žene. Prilično čudno obučene, sa veoma čudnim šeširima. U prvom trenutku, pomislila sam da se spremaju za maškare. U Boki se proleće dočekuje karnevalom, kako dolikuje. Put me je vodio baš prema njima. Njih dve su išle u grupi a treća ih je čekala na kraju ulice. Neki čudan osećaj me je spopao. Nakostrešila sam se, kao mačka kad je negativna Energija oko nje.

Muvale su se oko svih kuća, redom, izgovarajući neke nerazumljive reči. Malo je reći da sam se uspaničila, ledena jeza me je napala dok sam išla pored njih. Bukvalno su bile kao vanzemaljke u misiji traženja ljudskih uzoraka, za eksperimente u NLO koji baš i nisam videla ali ne bi me iznenadio. Što sam brže hodala, činilo mi se da me sustižu. Kroz glavu su mi prolazile misli poput "Ako me uspavaju nekom injekcijom, odvedu na ispitivanja i nikad ne vrate, ko će Žarku da pravi tikvice, ko će Milu moju da sprema za matursko veče, kakvu li će glupavu školu da upiše". Ma koliko je moj racio pokušavao da me razuveri da nisu vanzemaljke, to je srce jače lupalo. Dotrčala sam do Dankine kuće i grunula unutra, kao bez duše.

"Danka, spusti roletne. Odmah!", - rekla sam jasno i glasno.
Navuče žena škura na prozore, ne pita zašto, vidi po meni da nešto nije redovno.
"Da li si zaključala vrata?", - ponašala sam se kao agent FBI.
"Nisam, Žarko je otišao do prodavnice",  -  rekla je, sad već uznemirena jer sam je zarazila svojom panikom.
Ajoj! Pa oteće mog najmilijeg! Realno, nije Žarko neki sitniš od čoveka ali šta znam, vanzemaljci su to, ko zna kakve sve moći imaju.
"Oli mi reć' o čemu se radi?", - pitala me je Danka, bleda kao krpa.
"Neke čudne osobe su u ulici. Nemoj da stojiš pored prozora, molim te", - rekla sam i zagrlila je. Ne zna se koja se više tresla, da li ja što sam videla vanzemaljce ili ona što gleda mene, koja sam videla vanzemaljce u sred Boke.

Utom se čulo lupanje na vrata.
Skamenile smo se obe.
Otišla sam do vrata. Ako su došli po mene, neka me vode.
Otvorih a ono Žarko. Sa teglom. I odvratan miris svuda oko njega.
Možda tako vanzemaljci najavljuju svoj dolazak, šta znam ja.
"Ljubavi, dobro je da si došao, neke čudne žene se šetaju od kuće do kuće, govore neke... kletve...."
Obesila sam mu se oko vrata kao puzavica oko tarabe.
Danka je sela za sto i svima sipala po lozu.
Gledao me je, baš kao da sam ja sa druge planete, poljubio me i zagrlio snažno.
E, sad mogu i u svemir da ne vode, pomislih. 

"Danka, svratio sam do Miše, kaže da je ove usoljene sardele pravio za mene, baš je po malom hteo da mi pošalje. Šta beše njegov sin studira u Beogradu, građevinu ili mašinstvo?", - pitao je. Sestra mu je bila bela kao kreč. Nas dve zveknusmo po lozu, dok je on smeštao teglu u frižider.
"Građevinu, Žarko, pusti sad slane sardele. Neke čudne žene su napolju". Taman je krenuo ka prozoru kad smo obe skočile na njega, ni slučajno da ne priđe i da ga ne vide. Možda te vanzemaljke imaju neko oruđe da ga usisaju kroz škura, nismo smele da rizikujemo.

"Aaaa, pa to je Stankina snaja, sa unukama", nasmejao se moj muž.
"Kakva, bre, Stankina ćerka?", - pitala sam.
"Nije ćerka nego snaja. Znaš ona što je živela na Banovom Brdu, sreli smo je na Adi"...
Tek tu mi nije bilo dobro.
Znači, istina je da vanzemaljci uzimaju likove poznatih nam ljudi. Gde baš da se u ovu njonjavu pretvore.
"Žarko, ovo nisu čista posla, ove žene nešto baju ispred svake kuće, zaviruju u dvorišta", sad sam se i ja nervirala.
"Naravno, ljubavi, da zaviruju, traže mačka koji im je pobegao. U februaru mačori polude skroz", - objasnio nam je poreklo "vanzemaljki".

"A, otkud ti to sve znaš? Mislim, da li ti je to rekla ta sa Banovog Brda ili je već bilo na dnevniku?"
Šta on ima da priča sa tom nekom sa Banovog Brda. Ok, ljubili su se kao deca ali ne moraju baš da se druže sada, kada je oženjen.
"Rekao mi Banjo, njega su zvale jutros u 7, da pitaju da li je video mačka", objasnio mi je muž, tek tako rušeći moj strah, jednom rečenicom.
"Hoćeš da kažeš da to nisu vanzemaljci?", - pitala ga je sestra.
"Danka, kakvi vanzemaljci, ovde više ni turisti ne dolaze pre juna. Mnogo gledaš filmove, sestro", rekao je i zagrlio je.

Svima sam nam sipala još po jednu lozu.
I ja, budala, šta sam se istripovala.
To je samo žena sa Banovog Brda, sa unukama. Pričale su čudno jer deca žive u Švedskoj i slabo razumeju ove naše jezike, objasnila mi je Danka.
Baš i nije morao da mi sruši priču. Među svim životnim iskustvima, koja smo sticali zajedno,  vanzemaljci su mogli da imaju počasno mesto.

Eto šta neprospavana noć učini od mene.


foto: Pixabay/Internet




Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX