Priče iz drugog braka VII

Opremali smo stan i trebalo nam je sve osim zidova. Njih smo imali, kao i budžet iz kog sve treba da namirimo. Ono, čega je bilo najviše, bili su Žarkovo strpljenje za moje lude enterijerske ideje i znanje kako da moje zamisli materijalizuje.

Prvo sam, satima i danima, bistrila Internet. Švedske domove, kanadske brvnare, sve je to bilo lepo ali nije pomoglo oko našeg stana. Moj muž, preduzimljiv kao i uvek, kapirao je o čemu razmišljam bolje nego ja. U epizodi traženja savršene kožne garniture za dnevnu sobu, izbor je pao na kupovinu polovne. Vrteli smo oglase, gledali slike, birali i ozbiljno se bavili projektom. Jedne noći, oko ponoći, kada bi svi trebali da se umirimo i spavamo, njemu su se oči zacaklile.

"Ljubavi, hoćeš da skoknemo do Kraljeva da pogledamo nešto zanimljivo?", - bio je njegov predlog.
Prvo... Spavamo. Ponoć samo što nije. Drugo... To Kraljevo mora da je nešto iza ćoška, čim može da se skokne tek tako.  "Ok, može, hajde sada da spavamo. Subota ili nedelja?", - pitala sam i tonula u san. "Čekam te sutra posle posla". Informacija je promašila moje uši, već sam hrkala glasno. Ujutru nisam verovala na šta sam pristala. Radnim danima ne volim ni po hleb da idem, posle posla a moj čovek je bio skroz ozbiljan. Uspela sam da izađem u 14h. Dobro... Idemo do Kraljeva, za par sati ćemo biti u Beogradu, biće noć i spavaćemo.

Prva stanica bila je iza Ljiga. Prodaja kamenih štanglica, dekoracije za zid, bila je odmah pored puta. Kao i svaka žena koja je čvrsto verovala u svoju odluku, menjala sam mišljenje 3 puta u minutu. Nisam kriva što mi se sve sviđa. Sledeća stanica bio nam je Gornji Milanovac, zatim Kraljevo i na kraju selo kod Velike Plane. Žarkov auto je bio kao pokretno gradilište. Iz gepeka je zveckao kamen, sa zadnjeg sedišta gledale su me ugradna rerna i ravna ploča, u prikolici je bila kožna garnitura a na krovu auta grana. Poslednja stanica ove kružne ture bila je kod njegovog druga. Čovek je sekao drva, imao baš granu kakva nama treba za policu, momci su je isekli i zapakovali tako da je auto izgledao kao da ima rogove.

Spavalo mi se i zabavljala sam se gledanjem registracija vozila ispred nas. Prvo koje sam uočila imalo je tablicu 666LC. "Iju", rekoh mužu, "ovo nisu čista posla, vidiš li ti?" Nismo sujeverni ali svejedno ne bismo na auto nikad stavili takvu tablicu, čak da je registracija besplatna. San smo rasterivali smehom koliko čovek može da bude naivan pa da se uplaši takvog broja na putu. Sve je u redu, Beograd je na 50 km od nas.

Ponekad me, stvarno, bude sramota koliko moj muž ume sve i može sve i zna sve. Vozio je kroz srce Srbije kao da svakog dana tuda prolazi i sve puteve i skretanja zna. Upakovao je sve savršeno. Čak smo i u Mrčajevce stigli, na pečenje. To je bio jedan od onih 2 u 1 obroka koji te drže sve do sutradan u podne. Na putu ka Beogradu stigao me je umor. Nemam više 20, da mogu cele noći da se provodim i ujutru opušteno odem na posao. Ponoć je bila iza nas a svetla Beograda svetlucala su u daljini. Plin nam je bio na kraju ali je benzina bilo dovoljno. Na finoj uzbrdici, auto je počeo da kašlje i motor se ugasio. Iako je grad na par kilometara udaljenosti, tu je bio mrkli mrak, onaj što je crn kao mastilo za penkalo. Znajući da će svaka moja rečenica da izazove skok njegove nervoze, mirno sam sedela i gledala zvezde, milion zvezda koje se vide samo iz takvog mraka.

"Biće sve u redu, samo me ništa ne pitaj", - reče moj čovek i izlete iz auta, zabrinut. Imala sam izbor: da se okrenem i pogledam da li je naša prikolica, sve sa nameštajem, samoinicijativno krenula da se vraća u rodni kraj ili da gledam zvezde. Šta je, tu je, i da se prikolica otkačila, ništa ne možemo da uradimo da je stignemo. Zvezde su super za gledanje. Seo je u auto, pokušavao da ga upali a ja sam, kao nezainteresovano, blenula u nebo samo da bih držala jezik za zubima. Iuiuiuiuiu je bio zvuk motora koji neće da upali. Nešto kao dete koje treba da odrecituje pesmicu koju zna ali neće i može svet da stane.

"Ljubavi, pričaj mu. Hajde, pričaj mu, da ga odobrovoljimo".
Mislila sam da mužu treba da pričam kad ono... Treba da pričam automobilu marke Ford. Da odobrovoljim jogunasto magare. Jedan od momenata kada se sva Energija fokusira na rešavanje problema zvanog pumpa za gorivo u sred Nedođije, iza ponoći. Prizvah sva znanja i veštine pregovaranja sa teroristima. Ne, nikako, to je suviše grubo. Pokušaću kao momak koji nagovara devojku da imaju seks a nju boli glava. Ni to nije uspelo. Tek kada sam mu obećala i benzin i plin, ako treba i dizel da kupimo, i čokoladicu i sladoled da autu kupimo, i flašu soka i CD sa hitovima koje vole mladi, počeo je da sarađuje. Moj divni muž je vozio bukvalno metar u minutu. Auto je toliko hteo da sarađuje. Tako mi i treba kad sam olako shvatila upozorenje sa one tablice.

Dogurasmo do prve pumpe. Zatvorene, naravno. Sledeća je bila milionima kilometara daleko, u mojoj glavi, naravno. "Daš pare i za benzin ili da uzmem samo gas?" Setih se svog obećanja autu, izvuci nas odavde i kupiću ti sve. "Daj i gas i benzin, zaslužili smo da se počastimo!" Motor je pevao. Ni traga onom kašljanju od pre pola sata. Ako to nije bilo maslp bokeljskih vanzemaljki,imalo je veze sa onom 666 tablicom jer je pumpa za gorivo bila zamenjena pre tri meseca. Dok smo se vozili prema kući, pomislih koliko sam srećna žena. Moj čovek ume i može sve, čak i da se u 22h penje na šupu i motornom testerom oblikuje granu od koje će da mi pravi lampu.

Svako ume da ode i kupi sve što treba.
Samo Posebni umeju da naprave avanturu koje će se sećati u zajedničkoj budućnosti.
Ako sam do tada bila kraljica organizovanosti, kojoj sve mora da se najavi tri dana ranije minimum, od te noći sam postala avanturista i šaptačica Fordovom motoru. Ko ume motor da odobrovolji, sa ljudima nikad neće imati problem. Orah, čiju smo granu uprtili, može da ima puno poverenje da će njegov deo biti deo naše priče za sva vremena.

Ima istine da, bez jakog mraka, ne možemo da vidimo prave zvezde.



foto: Pixabay/Internet

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX